Ispratili smo s. Esteru Peršin koja je, okrijepljena svetim sakramentima, među starijim i bolesnim sestrama Kuće matice u Zagrebu, spremno čekala Gospodinov poziv. U samo nekoliko sati pogoršanja već ranije oslabljena zdravlja, dogorjela je kao svijeća na oltaru života posvećena Gospodinu i preselila se u vječnost 2. lipnja 2020., navršivši 85 godina života.

S. Estera, Ljubica Peršin rodila se u mjestu Beter 15. siječnja 1935. godine, u župi Svete Marije pod Okićem, lijepom kraju pitomih brežuljaka i plodnih njiva koji su ljudima davali sve potrebno za život. Roditelji Đuro i Magda, rođena Naglić, imali su četiri kćeri, ali su dvije već u dječjoj dobi otišle u nebo, pa su uz njih odrastale samo Ljubica i mlađa kći Draga (Dragica). Pomagale su od malena u svim poslovima u kući i na polju pa je Ljubica znala i voljela raditi kao da je odrasla i odgovorna osoba. U vrijeme njihova odrastanja župa nije imala svećenika što se odrazilo na vjerski život ljudi, osobito djece i mladih. Tako je i Ljubica Prvu svetu pričest primila tek u svojoj 14., a krizmu u 19. godini života. No, Gospodin se pobrinuo za te ljude i dao im je stalnog župnika u osobi vlč. Josipa Frkina pa čak i sestre milosrdnice koje su započele rad u župi u jesen 1958. godine. S njima se družila i sve više surađivala djevojka Ljubica sve do 1960. godine kada je, sazrevši do odluke da i sama postane sestra milosrdnica, zatražila da bude primljena u samostan.

U Družbu je stupila 15. srpnja 1960., redovničko odijelo i ime s. Estera primila je, ušavši u novicijat 15. kolovoza 1961. godine. Prve zavjete položila je 3. veljače 1963., a doživotne 15. kolovoza 1968. godine.

Redovnički život započela je u svojoj 26. godini kao odrasla i zrela osoba koju je resila vedrina i iskrenost, zdrav seljački humor i rasuđivanje. Kod kuće je više radila u polju pa je bila spretnija i vrsnija u vanjskim radovima nego u svakodnevnim kućanskim poslovima. No, po dolasku u samostan radosno je obavljala sve dužnosti koje su joj bile povjerene pa je naučila raditi u crkvi, u kuhinji i u kućnoj bolnici, a nakon položenih zavjeta i u praonici rublja.

Ipak, najbolje joj je sve išlo od ruke na samostanskom gospodarstvu. A neki samostani sestara milosrdnica imali su i svoja gospodarstva kao izvor prihoda za uzdržavanje sestara i pomaganje drugih ustanova. Sestra Estera živjela je i djelovala na gospodarstvu u tri takva samostana: u Daruvaru – kao mlada sestra – bila je 3 godine, u Lovrečini – u svojoj najjačoj životnoj dobi djelovala je 33 godine,  a kad je Družba samostan i gospodarstvo u Lovrečini iznajmila zajednici Cenacolo za liječenje mladića od ovisnosti, s. Estera i još neke sestre preselile su na gospodarstvo u Lužnicu, gdje je provela 17 godina.

Njezin boravak u lijepoj prirodi ovih samostana nije bila samo šetnja, zdrava prirodna prehrana i odmor koji su tu rado potražile druge sestre, već marljivi i naporan rad, znojno čelo i žuljave ruke koje su sve obrađivale i uzgajale i, uz Božji blagoslov, donosile obilje plodova s polja, vrta i od životinja. Ništa joj nije bilo teško raditi, niti ujutro mnogo ranije ustajati od drugih sestara da bi već prije jutarnje molitve i svete mise bile nahranjene životinje a ona oprana i presvučena u misno ruho mogla u kapelici stati pred Gospodina i slaviti Ga sa zajednicom. Nije se žalila da radi više od drugih, ili da se – umjesto na moru – sunča radeći na njivi, oreći i vozeći na traktoru.

Fizički jaka i dobrog zdravlja obavljala je teže poslove okretno i s lakoćom i često pomagala slabijim sestrama u radu. Bila je ljubazna, vesela, razgovorljiva, uvijek dobro raspoložena, zabavna, dobroćudna i smirena, ugodna u društvu. Voljela je smijeh i šalu, osobito u rekreaciji. Imala je sposobnost  za razveseliti okolinu i dati živahni ton u vrijeme odmora. Uza sav naporan fizički posao, točno je vršila svoje redovničke dužnosti. Čim je bila slobodna, išla bi u kapelicu i rado sabrano molila zadržavajući se u prisnom razgovoru s Isusom.

Oslabljeno srce i otežale noge nisu više mogle s lakoćom obavljati prijašnje dužnosti. Ali u njezinom srcu ostala je žarka ljubav za Gospodina kojom ga je cijeli život slavila i prinosila mu svoje molitve i žrtve, rad i veselje, sreću i zadovoljstvo što živi u samostanu i što je sestra milosrdnica. S tom ljubavlju i živom vjerom da je sve što je u životu radila bilo služenje Gospodinu, došla je 19. travnja 2016. iz Lužnice  među bolesne sestre u Kuću maticu i, strpljiva u bolesti, pridružila se njihovoj zahvalnoj i slavljeničkoj molitvi. Od tuda se 2. lipnja 2020. preselila u vječnost. Gospodine, dok joj je tijelo bilo izmučeno trudom i naporom rada i dobrih dijela, duša joj je obilovala u sreći i molitvi pred Tobom. Nagradi ju radošću vječnoga života među drugim svetima i svetim sestrama milosrdnicama. Počivala u miru Božjem!