U ovaj oproštaj od naše s. Gertrude Zenko unosimo zahvalu Bogu što nam je omogućio živjeti s njom i radovati se životu, moliti, raditi i trpjeti zajedno tijekom dugih godina njezina života. Njezin čas odlaska u kuću Očevu došao je upravo u Nedjelju Muke Gospodinove – na Cvjetnicu – u dan kad je Gospodin Isus svečanim ulaskom u Jeruzalem već prigrlio drvo križa koje je postalo znak i jamstvo našega spasenja, te poveo s. Gertrudu u blaženu vječnost da stablo njezina života procvate oprano njegovom Predragocjenom Krvlju. Iscrpljena tijela, ali jaka duha, u miru se s križem u ruci predala u ruke Božje. Križ su joj u vrijeme bolesti i nemoći olakšavale njezine suestre, a posebno s. Edita Marić, koja je bdjela uz nju do posljednjeg časa, a uz koju je mogla doživjeti što znači vjerno i bezuvjetno prijateljstvo. Križ će, kao znak vjere i nade, bdjeti nad njezinim grobom do zore uskrsnuća mrtvih.

S. Gertruda Zenko, krsnim imenom Katica, rođena je 6. veljače 1929. godine, u Adamovcu pokraj Moravča. Radini i pošteni kršćanski roditelji, otac Vjekoslav i majka Ana, rođena Galić, bili su otvoreni životu te su uz puno truda podizali brojnu obitelj, nastojeći svakom od djece pružiti ono najbolje. A lijepo – ako ne i najbolje – dogodilo im se zasigurno rođenjem kćeri Katice, koja je krštena 11. veljače 1929. godine, u Župi sv. Trojstva, Moravče, i koja će svojom posvetom Bogu po zavjetima postati blagoslov cijeloj obitelji.

Opečaćena darom Duha Svetoga, Katica je rasla u toplom obiteljskom ozračju i sazrijevala u vjeri da je Isus poziva svjedočiti i djelovati na spasenje bližnjih. Kako sama svjedoči, veliku ulogu u njezinu životu i odabiru duhovnog zvanja imali su mjesni župnik i neizostavna prisutnost bake. Roditelji su podržali njezin izbor da svoj život ugradi u plodno tlo Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, kamo se uputila 12. kolovoza 1946. godine. Odgojiteljice je opisuju kao bistru, tihu i povučenu, vrlo marljivu i susretljivu.

O Katici, budućoj novakinji s. Gertrudi, s. Malvina Malinović, prefekta postulantica, u izvještaju prije ulaska u kanonski novicijat piše: »Katica je dobre ćudi upravo stvorena za zajednički život. Vesela je i zadovoljna s malim, spremna na svako dobro djelo. Iskreno je pobožna i nježno ljubi Bl. Djevicu« … »Katica se u svemu vlada dobro i uzorno. Opomene i ukore primala je ponizno. Ljubi svoje redovničko zvanje i osjeća se sretnom, što ju je Gospodin odabrao sebi za službu. … Požrtvovna je u radu i puna samilosti prema bližnjemu«. A pri opisu svoga života izrazila je s. Gertruda svoju duboku želju: »Gospodine, Tebi da ostanem vjerna do posljednjeg daha života svoga«. A Bog je čuo njezin vapaj te joj pomogao da životom posvjedoči svoju vjernost Njemu.

 Da je s. Gertruda o tome razmišljala te od Boga dane joj talente razvijala i usavršavala svjedoči njezin bogat redovnički život, u kojem se rado prihvaćala svakog posla u kući, poznata po svojoj odgovornosti i temeljitosti. Talentirana za glazbu, brzo je svladala i to umijeće koje će nesebično koristiti u kasnijem redovničkom služenju. Nakon položenih prvih redovničkih zavjeta, 15. kolovoza 1948. godine, započinje njezino kratko razdoblje služenja na riječkom području: u Praputnjaku 1948. godine obavlja kućne poslove, a 1950. započinje s radom u Gradskoj poliklinici u Rijeci te nakon nekoliko mjeseci odlazi u Dom staraca u Bakru 1951. godine.

Vrativši se u Zagreb 1957. godine upisala je studij na Višoj školi za medicinske sestre i zdravstvene tehničare. Po završetku studija odlazi 1960. godine u Osijek, gdje u bolnici vrši službu zdravstvenog tehničara i paralelno službu orguljašice u Župi Preslavnog imena Marijina te vodi dječji zbor, pod nazivom »Tratinčice«, što ga je sama osnovala. Uz posao rado je u slobodno vrijeme iskazivala kršćansku ljubav prema siromašnim bolesnicima u gradu, kao i pažnju prema kandidaticama koje su pohađale različite škole u Osijeku. Bila im je oslonac u učenju, a često je zastupala njihove roditelje na roditeljskim sastancima u školama koje su pohađale.

Nakon tog bogatog radnog i karitativnog iskustva u Osijeku, povjerena joj je briga za kandidatice u Zagrebu od 1991. do 1997. godine. Majčinski se odnosila prema kandidaticama koje su pohađale različite srednjoškolske programe. Bdjela je nad njihovim uspjehom te istančanom osjetljivošću prepoznavala i poticala razvijanje od Boga darovanih talenata. Zasigurno je mnoge sestre pamte kao dobru i brižljivu majku koja im je pomagala da rastu u milosti i mudrosti.

Od 1997. do 2003. godine vrši službu prve savjetnice i zamjenice provincijalne poglavarice. Oformljuje u razdoblju od 2002. do 2005. godine Družbin muzej pod nazivom: »Obnovljena samostanska zbirka, Zagreb 2005.«, kao odraz duhovnog i kulturnog razvoja Družbe sestara milosrdnica tijekom 160 godina duge njezine povijesti (1845.-2005.). Brigu o zbirci vodila je savjesno, uvijek spremna pokazati i protumačiti njezin sadržaj.

Od 2011. godine s. Gertruda prema mogućnostima pomaže u kući, a od 2021. godine bolesna i nemoćna čeka pohod Gospodinov u samostanskoj bolnici.

Zahvaljujući Bogu za uzoran redovnički život s. Gertrude, sačuvat ćemo uspomenu na njezine vrline: požrtvovnost, dobrodušnost, pobožnost i istančanu osjetljivost za bližnje. Zahvalimo i s. Gertrudi, za njezinu nenametljivost i dobrotu, za optimizam i hrabrost u pri­hva­ćanju i vršenju svojih svakodnevnih dužnosti.

Neka nas u ovom trenutku ovozemaljskog oproštaja ohrabre Isusove riječi da će Bog nagraditi svako djelo učinjeno iz ljubavi i posvetiti svaki život velikodušno potrošen za bližnjega. Zato uputimo poniznu molitvu za pokojnu s. Gertrudu da je Gospodin očinski primi u nebeske stanove, a nas – koji ostajemo na putu služenja i svjedočenja milosrdne ljubavi – neka učvrsti u dobru.

Neka Gospodin podari našoj s. Grtrudi pokoj vječni, a ožalošćenoj braći i sestri, kao i svoj rodbini utjehu i blagoslov!

                                                                s. M. Ines Tutić