S. Hijacinta, Paula Ivak iz Marijine je župe u koju Hrvati rado hodočaste i tu od Gospe zagovor mole. Rođena je u Mariji Bistrici 8. studenoga 1924. godine. Odrasla je pod okriljem nebeske Majke Marije, tim više što joj je nekoliko mjeseci nakon rođenja umrla majka. Tata ju je na neko vrijeme dao kod krsne kume, a kad se ponovno oženio, uzeo je djevojčicu Paulu u svoju novu obitelj gdje je dobila još dva brata i dvije sestre. Pomajka joj je bila kao prava majka, puna ljubavi i nježne brige za nju.

Osnovnu školu vodile su tada u Mariji Bistrici sestre milosrdnice. Voljela je učiti i biti s časnim sestrama, te je svako jutro prva od djece već stigla u školu. Kao djevojka takvom istom revnošću dolazila je na svetu misu i blagoslove, u svibnju gotovo svaki dan. Upisala se u Društvo Srca Isusova i u Pjevačko društvo i svaki prvi petak revno obavljala sv. ispovijed i u sv. pričesti predala bi Isusu svoje srce. Zbog obiteljskih poslova i čuvanja manje braće nisu joj radnim danom rado dopustili odlazak u crkvu, pa je sa sestricom ponekad kradom pobjegla na blagoslov.

Od mladosti privržena Isusu i Gospi, željela je biti časna sestra poput onih koje je gledala u župi. Neizmjerno se razveselila kad su jednog jesenskog dana, bez da su joj išta kazale, sestre navratile njezinoj obitelji i zamolile majku da im Paula smije dolaziti pomagati u poslovima. Od njih je sada izbliza učila praktični život sestre milosrdnice. Što drugo da im priopći, nego kako živo želi da i ona postane sestra milosrdnica. Po njihovu naputku poslala je pismo u Zagreb i dobila odgovor poglavara da je primljena, a onda se pojavio najteži dio: izmoliti od roditelja da je puste. Mnogo im je značila u kući za manju djecu i domaćinske poslove i teška srca su joj dopustili da ode.

„Kako sam se osjećala u duši kad sam došla u samostan? – Neopisivo.  Bilo mi je lijepo. I brzo sam se priučila…“  Pisala je dalje s. Hijacinta o lijepim poukama sestre magistre koje je upijala i o pripremi za svete zavjete koje je s veseljem i radošću iščekivala i položila. Upravo s radošću i veseljem ih je cijeli život vršila i živjela. Tako je sama govorila, a i svi koji su je bolje poznavali mogu isto posvjedočiti.

Bila je s. Hijacinta vesela i nasmijana redovnica, u svemu umjerena, blaga i smirena, radina i poduzetna na dužnostima, svima uslužna i nadasve sestrinska. Lijepo je bilo s njom živjeti i raditi. Baš  zbog tih osobina bila je voljena u zajednici i cijenjena od sestara i pretpostavljenih. Dvije godine nakon novicijata radila je na „Majuru na Savi“ gdje su bili vrtovi za Kuću maticu, a ostalih 62 godine radila je kao kuharica u velikim i zahtjevnim kuhinjama. Iskustva kuharskog umijeća učila je od starijih sestara kuharica pa i voditeljica naših prijašnjih Domaćinskih škola, a u Narodnom sveučilištu grada Zagreba stekla je 1968. godine školsku svjedodžbu i zanimanje: „Kuhar društvene prehrane“. No, s. Hijacinta je bila mnogo više od toga, jer ona je kuhala s ljubavlju i pripremala hranu kao da je priprema Isusu. To je bilo njezino načelo – poslužiti u ljudima Gospodina Isusa. 

Kuhala je u Kući matici, zatim u velikoj zajednici sestara u Vrbasu, u Nadbiskupskom dvoru, pa opet u Vrbasu (gdje su je sestre ponovno tražile zbog njezine sestrinske dobrote i ljubavi). Kraći period bila je ponovno u kuhinji Kuće matice, nakon čega se nizalo 11 godina u kuhinji u Dječačkom sjemeništu na Šalati, te šest godina u Bogoslovnom sjemeništu, a onda je po treći puta išla kuhati sestrama u Vrbas. Kad su zbog neprilika u vrijeme Domovinskog rata 1992. godine sve sestre morale napustiti Vrbas, s. Hijacinta je premještena u Lovrečinu. I tu je bila velika zajednica sestara za koju je s još jednom sestrom kuhala do proljeća 1999. godine kad je naš samostan i dvorac Lovrečina iznajmljen zajednici Cenacolo. Iz Lovrečine je otišla kuhati zajednici sestara u Lužnicu do listopada 2005. godine, a od tada pa do 2011. pomagala je u kuhinji Kuće matice koliko je mogla. Iako su joj slabile snage tijela, snage duha i jakost žive vjere nosile su je pred Isusa da povjerljivo s Njim razgovara. Do zadnjeg dana nizala je krunice Gospi i tiho razgovarala s Isusom u kapelici i u svojoj bolesničkoj sobi.  

Posve smirena preselila se u vječnost na prvi petak, 1. ožujka 2019. u 7 sati ujutro, dok je u kućnoj bolnici služena sveta misa. Nije ju Isus slučajno pozvao baš tada. Njezino je srce cijeli život pripadalo Srcu Isusovu.

Počivala u miru i ljubavi Božjoj!