„Najmilije mi je bilo boraviti kod Isusa u crkvi pred tabernakulom i slušati sv. Misu…“ (Usp. S. Leonija Kušenić: Opis moga života, Zagreb, 19. siječnja 1960. godine)

Ovim riječima, zapisanima u životopisu 1960. godine, možemo opisati trenutke života s. Leonije koji su je nosili kada je svakodnevno trebala prihvaćati svoj križ bolesti i nositi ga s Isusom i sjedinjavati se s Njime po patnji na način kako je samo Njemu i njoj znano. Svakim početkom života ocrtava se i njegov kraj. Između početka i završetka postoji nevidljiva nit kojom Bog vodi svoje izabrane. Mudri Stvoritelj, koji svakog zove i zna po imenu, povezuje sjeme života s plodovima koje donosi u svoje vrijeme nevidljivim nitima brige za svoje ljubljeno biće.

Milica, sestra Leonija, rođena je 13. veljače 1937. godine u Prebukovju, župa Bednja, kao najstarije dijete od osmero djece pobožnih roditelja, oca Nikole i Terezije Kušenić, rođene Šprem. Kao najstarija bila je od velike pomoći roditeljima. U teškim poratnim prilikama kada se brojalo na tisuće nestalih i kada se vrlo lako gubio trag onima koji su za vlast bili nepodobni, Milica je pri nestanku roditelja bila utjeha, pomoć i zaštita mlađoj braći i sestrama. Premda je, kao i svako dijete, voljela igru i priče, ovakvi su se trenutci upisali duboko u dušu njezinoga bića. Još odmalena bila je sklona duhovnom životu. Sakramente krštenja i potvrde primila je u župnoj crkvi u Bednji. Radovalo ju je kad bi mogla biti na misi. Već u svojoj dvanaestoj godini života razmišljala je o redovničkom pozivu, ali je u samostan stupila tek u dvadesetoj godini, 14. kolovoza 1957., kada su roditelji prihvatili njezinu odluku. Radovala se redovničkom životu i s vjerom prihvaćala protivštine na koje je nailazila. Riječi „koga Isus ljubi, njega i kara“ bile su joj utjeha u kušnjama. Redovničko odijelo obukla je 15. kolovoza 1958., privremene zavjete je položila 2. veljače 1960., a doživotne također na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, 1965. godine.

Kao marljiva kuharica i domaćica djelovala je u župama i mnogim našim samostanima (Kući matici, Lovrečini, Plehanu, Martinskoj Vesi, Petrovaradinu, Oriovcu, Novoj Gradišci, Zemunu, Lužnici), zatim u bolnici u Beogradu, te kratko vrijeme u Prekrižju. Kad se razboljela došla je u Zagreb u Kuću maticu. Svakodnevno je s narodom prisustvovala večernjoj misi i bila moliteljica pred oltarom. Posljednje dane života, kada nije mogla ići u crkvu, radovala bi se kad bi joj donijeli sv. Pričest. Spasitelj Isus ju je pridružio svojoj muci po križu bolesti, osamljenosti i patnje i svakodnevno ju je približavao k sebi. Svjesno se je spremala za odlazak na drugu obalu dajući to naslutiti i drugima.

Gospodin ju je pozvao k sebi da u Njemu otpočine od svih svojih križeva i patnji. Preminula je u KBC „Sestre milosrdnice“ 5. lipnja 2012. u 23:12 sata. Zahvaljujemo Bogu za njezin život, za djelo koje je u njoj otpočeo i dovršio po svojoj Providnosti. Neka je primi u svoj naručaj i udijeli joj radost vječnoga života.