„Ne mogu dosta zahvaliti Božjoj dobroti, što se udostojala odlikovati me tolikim milostima. Samo jedno još molim, da me dobri Bog ne odbaci od sebe i da mi ne oduzme milost ustrajnosti do smrti.“ (Usp. S. Leopoldina Gärtner: Opis moga života, Zagreb, 31. srpnja 1941.)

Ovim riječima s. Leopoldina završava Opis svoga života očekujući dan polaganja redovničkih zavjeta. Danas zahvaljujemo za njezin život i milost ustrajnosti do smrti, koju je molila još kao mlada sestra. Oni koji su je upoznali, vjerujem da sada sa sigurnošću mogu reći da je svoju zahvalnost Bogu živjela iz dana u dan. Bog je u njezinom životu djelovao na različite načine koristeći se darovanim joj temperamentom, odrješitošću, otvorenošću, vedrinom, strogošću, ali i majčinskom brigom i ljubavlju. Mnoge je te darove primila odgojem već u roditeljskom domu, bogatom ljubavlju i sigurnošću.

Sestra Leopoldina, Ana, rođena je kao najstarije dijete 18. lipnja 1920. godine u Osijeku, od oca Adama i majke Paule, rođ. Kuti. Njezin materinji jezik bio je njemački. Polaskom u „zabavište“ započela je učiti hrvatski a pritom je upoznala sestre milosrdnice što je u njoj ostavilo duboki trag i odredilo je pravac njezina života. U drugom razredu osnovne škole primila je sakramente Prve pričesti i Potvrde. Tada je, potaknuta riječima svoje vjeroučiteljice, molila za milost svetoga zvanja. Tim sakramentalnim životom nastavila je živjeti i dalje. Nakon petog razreda osnovne škole primljena je u „Malo sjemenište“ sestara milosrdnica u Zagrebu. Tada je po prvi puta osjetila bol zbog rastanka s roditeljima i braćom. I hrvatski jezik joj je zadavao teškoće, ali krijepila ju je milost Božja i briga i ljubav koju je osjećala u sjemeništu. To je u njoj pobudilo želju za redovničkim životom, pa je 13. kolovoza 1939. godine stupila u Družbu. Osmi razred polazila je kao kandidatica, još uvijek zaokupljena školskim brigama, a nakon položene mature s radošću je 14. kolovoza 1940. godine obukla svoje redovničko odijelo. Privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1941., a doživotne 15. kolovoza 1944. godine. Nakon položenih zavjeta, započela je studij germanistike i slavistike na Filozofskom fakultetu, ali svoje znanje nije imala mogućnosti prenositi u školi, jer su 1946. god. škole oduzete. Često je kasnije s tugom znala reći: „Ni jednoga dana nisam odradila na našoj školi.“ Nakon studija vršila je službu instrumentarke u bolnici, najprije u Zagrebu, zatim u Varaždinu i Karlovcu. U međuvremenu je 1952. godine položila stručni ispit za zvanje liječničkog pomoćnika, a 1962. za višu medicinsku sestru. Godine 1967. odlazi u Tübingen u Njemačku gdje vrši službu medicinske sestre na Klinici i predstojnice u zajednici sestara.

Godine 1976. vraća se u Hrvatsku i preuzima službu provincijalne glavarice Zagrebačke provincije, a nakon završene službe odlazi u Austriju, u Vorchdorf, gdje vrši službu predstojnice u sestarskoj zajednici i medicinske sestre u staračkom domu. Nakon tri godine odlazi u Zemun gdje na Novu Godinu 1985. preuzima službu predstojnice, a već nakon dvije godine dolazi u Zagreb gdje je šest godina vršila službu savjetnice i zamjenice Vrhovne glavarice. Nakon toga je obnašala službu predstojnice u Požegi, a 1997. god. ponovno dolazi u Kuću maticu. U studenome 2011. godine preselila se u kućnu bolnicu i tu se, zahvalna na svakoj usluzi, pripremala za vječnost. Gospodin ju je pozvao k sebi 20. srpnja u prijepodnevnim satima.

Kroz život je vrlo savjesno vršila odgovorne dužnosti. Sestre je se sjećaju kao odgovorne i razborite, stroge i majčinske, pravedne i mudre poglavarice. Bila je sestra koja je znala učiniti i sitne usluge kada je trebalo, iznenaditi dobrotom i pažnjom. Bila je osoba s razvijenim ljudskim vrlinama, duboko vjernička duša, svjesna svojih slabosti i Božje milosti u svome životu. Sjećamo se njezine temperamentne, dobrohotne i vedre ćudi, zatim njezinog ispunjavanja križaljki i tople dobrodošlice kada bi joj se netko obratio. Kad joj se pružila prilika pričala bi nam dogodovštine, simpatične crtice iz života, koje su nastajale zbog njezinog karaktera i ponosa, dijelila bi s nama svoja iskustva na vrlo simpatičan i pristupačan način.

S druge strane, njezina Duhovna oporuka, koju je napisala po uzoru na sv. Karla Boromejskog, a koja je prema njezinoj želji zajedno s njom položena u grob, ostavlja nam sliku s. Leopoldine koja je ozbiljno i odgovorno shvaćala vjeru, preuzete redovničke obveze, svoju krhku ljudsku narav i misao na vječnost.

I svima nama preporučila se u molitve ovim riječima: „ Molim ovim za Isusovu ljubav da moja braća i sestre, prijatelji i rodbina pomognu duši mojoj dobrim djelima, osobito žrtvom sv. Mise, ako bi moja duša morala, zbog svojih pogrešaka, poći u čistilište. Obećajem da ću se zahvalna pokazati za svako njihovo dobročinstvo. Hoću i želim da duša moja čim se odijeli od tijela bude položena i sahranjena u ljubljenoj rani boka Isusa Krista u vječnom miru i pokoju.“ (Usp. S. Leopoldina Gärtner: Oporuka; Obećanje i izjava, Zagreb, 22. rujna 2006.)

Neka njezina duša, prema riječima oporuke, bude položena u ljubljenoj rani boka Isusova i nađe mir u Božanskome Srcu Isusovu.