„U ovom životu osjećam se sva sretna i težim da ljubim sve više Onoga koji me je ovamo pozvao i neizmjerne mi milosti darovao. Ja ga i nadalje molim neka mi udijeli milost da ga sve više ljubim i zaradi njega sve križeve strpljivo podnosim i u svetom zvanju do groba ustrajem.“ (s. Lujka Fabijanec: Opis moga života, Zagreb, 20. 7. 1941.)

Ove je riječi napisala s. Lujka pred polaganje prvih redovničkih zavjeta. Gospodin ju je doista obdario strpljivošću u podnošenju križeva iz ljubavi prema Njemu. A patnje nije nedostajalo. Sa dvije godine ostala je bez majke i odrasla u obitelji krsne kume. Milosrdnički poziv u službi bolesnika započela je u Banjoj Luci za vrijeme Drugog svjetskog rata i nastavila ga i u bolnici pod šatorima nakon razornog potresa. Proživjela je strah i neizvjesnost Domovinskog rata i bila jedna od četiri sestre koje su kao posljednje morale napustiti Banju Luku nakon pogibije s. Cecilije Grgić. Zatim su došle staračke poteškoće i gubitak vida. Uprkos svemu, s. Lujka je uvijek bila vedra i nasmijana osoba jer je ljubila i nasljedovala Onoga „koji ju je pozvao i neizmjerne joj milosti darovao“.

Sestra Lujka, Ana Fabijanec, rođena je 25. rujna 1922. godine od oca Jure i majke Bare, rođ. Petričković, u Lučelnici, župa Dubranec, kod Velike Gorice.

U samostan je stupila sa osamnaest godina, 8. kolovoza 1940. Redovničko je odijelo obukla 14. kolovoza 1941. godine, prve redovničke zavjete položila 15. kolovoza 1942., a doživotne 15. kolovoza 1946. godine.

Najveći dio svog redovničkog života, čak 53 godine, provela je u Banjoj Luci služeći bolesnicima. Bila je uvijek otvorena i željela se usavršavati, i duhovno i stručno.

Nakon dolaska iz Banje Luke živjela je najprije u Daruvaru, a potom u Lužnici odakle se jutros tiho preselila Gospodinu. Molimo da je primi u svoj zagrljaj i vječnim svjetlom obasja njene ugasle oči.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!