Pogledaj sve web stranice Družbe

preminula 27. studenoga 2012.

s. M. Agneza, Franciska Malek

In memoriam

„…Čitajući život svetaca, uvidjela sam da su oni izabrali najbolji put na kojemu su našli Krista Isusa, Njemu su posvetili svu svoju ljubav i sav svoj život i to je pobudilo u meni želju za takovim životom… Ustrajno ću moliti Isusa za milost da On bude konačni cilj moga života kojeg započinjem.“ (s. M. Agneza Malek: Moj životopis, Zagreb, 22. 01. 1964.)

Ovako piše sestra Marija Agneza neposredno prije polaganja svojih redovničkih zavjeta. Promatrajući njezin život i družeći se s njome, bili smo svjedoci njezina posvećenja i nasljedovanja života onih koji su svoju ljubav i sav svoj život posvetili Isusu Kristu. Živjela je na zemlji slijedeći primjer onih koji su Bogu dali sve i ubrala plod vječnosti. Konačno, našla je Cilj svoga života, Krista Gospodina, Onoga s kojim je započela život posvećenja, kojemu je težila svakoga trenutka svoga putovanja i postigla susret s Njime 27. studenoga 2012., kada mu se posve svjesno predala za svu vječnost.

Franciska, s. M. Agneza, rođena je u Goričanu 11. ožujka 1944. godine od oca Mije i majke Agneze r. Pongrac. Osnovnu školu završila je u rodnom mjestu. Bila je najstarija od petero djece, koju su roditelji odgajali kršćanski i u strahu Božjemu. Uz školske dužnosti pomagala  je roditeljima u kućanskim poslovima. Bila je vrlo inteligentna učenica, bila je osobito nadarena za strane jezike, pa su profesori uživali u njezinom znanju kada su je prozvali. Vrijeme odlučivanja brzo se primicalo. Franciska je razmišljala koji bi put odabrala. Poticaj su joj bili sveci, čije je životopise čitala i o njima razmišljala. Ubrzo je saznala da dvije djevojke iz župe žele poći u samostan, pa se i ona, potaknuta njihovim primjerom odlučila na taj korak. Kandidaturu su započele zajedno 13. listopada 1961. godine. U životu sestre Marije Agneze taj je dan zauzimao posebno značenje. Povezivala ga je s 13. listopada 1917. godine, danom kada se dogodilo Gospino ukazanje u Fatimi i kada je za mnoštvo vjernika Bog izveo tzv. Čudo Sunca u poljima Cova da Iria. Svoj život i život sestara povezivala je upravo s djecom iz Fatime. Bila je to vjera s. M. Agneze, koja je cijeloga svog života u događajima gledala djelovanje Božje milosti, koja ju je krijepila i u njoj poticala napredovanje u kreposti. Slijedeći njezin primjer, u samostan je ušla i njezina mlađa sestra Marija, sestra Mihovila.

Sestra M. Agneza je redovničko odijelo obukla 2. veljače 1963. godine, prve redovničke zavjete položila je 3. veljače 1964., a doživotne 15. kolovoza 1969. godine. Nakon zavjeta ostala je neko vrijeme u Kući matici, a potom je u Zemunu a zatim i u Beogradu polazila i završila srednju medicinsku školu. Njezino milosrdničko služenje nakon školovanja započelo je u staračkom domu u Zagrebu u Selskoj cesti, a nastavljeno je u Stubičkim Toplicama, zatim na Kirurškoj klinici u Tübingenu, gdje se pokazala punom milosrđa prema onima koje je posluživala kao i prema onima s kojima je radila. Ni ostale dužnosti, koje je kroz svoj redovnički život vršila, nije obavljala s ništa manje ljubavi i brige. Služila je u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, Lovrečini, Glavotoku, Bjelovaru, Lužnici. Posebno nam ostaje u sjećanju njezino služenje kod bolesnih sestara u kućnoj bolnici. Unatoč svojih boli, pomagala je sestrama kad god su joj to dopuštale, radila je koliko i dokle su joj tjelesne sile to dopuštale.

Premda boležljiva, uvijek je bila jaka duhom. Odlikovala se suradnjom s drugima. S bolešću se hrabro borila, liječničkom osoblju pristupala je s velikim povjerenjem i potiho se nadala ozdravljenju. Nije se žalila ni prigovarala, ali je rado povjerila svoje boli sestrama i to s posebnom jednostavnošću i otvorenošću Božjoj volji. Naglo onemoćavši, prebačena je u kućnu bolnicu. Potpuno mirna, predana Bogu, svjesno je čekala susret sa svojim Zaručnikom. Bila je molitvena duša, a u svojoj pobožnosti Gospi Fatimskoj molila je za sve sestre, posebno one koje su zajedno s njom ušle u samostan. Voljela je svoj kraj, malo Međimurje i njegove pjesme u molu. Bila je skromna i nesebična do kraja, nikada njezino „ja“ nije dominiralo nad drugima.

Život koji je započela, nasljedujući izabranike Božje, s pomoću Božjom privela je kraju i ostavila nam primjer za nasljedovanje.

„A povrh svega – ljubav, to je sveza savršenstva!“ (Kol 3,14). Najsretnije su one osobe koje svojom dobrotom i ljubavlju griju pa i onda kada prijeđu prag ovozemnog života. One griju iz vječnosti i govore toliko glasnije, što su tiše i nenametljivije živjele među nama.

Zahvaljujemo Gospodinu za njezin život i molimo da njezin primjer i nama bude poticaj da ustrajemo u dobru do smrti!