Sestra M. Beatrica, krsnim imenom Bara Belavić, rođena je u mjestu Šćulac, općina Barilović, župa Cerovac, 26. listopada 1934. godine. Otac Ivan i majka Dora, rođena Bišćan, imali su sedmero djece, šest kćeri i jednoga sina. Skladan obiteljski život i kršćanski odgoj, uz svakodnevnu molitvu, nedjeljnu svetu misu i rad u kući i na gospodarstvu, oblikovali su djecu u zdrave i odgovorne mlade osobe koje su u svemu pomagale roditeljima i primale se svakoga posla. Barica, šesta po redu, naučila jer od roditelja i od starijih sestara, raditi sve poslove u vrtu i na polju, naučila je tkati, presti i plesti što je značilo biti osposobljen za samostalan život i rad.

Kao djevojka promatrala je naše sestre na župi Cerovac i poželjela im se pridružiti. Razmišljala je i molila na tu nakanu, ali o njoj dugo nije nikomu govorila. No, kad je bila na svečanosti redovničkog oblačenja i ulaska u novicijat svoje starije sestre M. Regine, osjetila je neodoljivu težnju da i ona pođe istom životnom stazom. Dobivši dopuštenje roditelja prijavila se u samostan i bila primljena 11. rujna 1956. godine. U novicijat je ušla 14. kolovoza 1957. Prve zavjete položila je 16. kolovoza 1958, a doživotne 16. kolovoza 1963. godine.

Prvu godinu nakon položenih zavjeta obavljala je kućne poslove u samostanu u Zagrebu, zatim tri godine u samostanu u Osijeku. U to vrijeme gradila se nova samostanska kuća u Osijeku pa je i ona pomagala na gradilištu. Od ljeta 1962. do ljeta 1969. poletna i vedra radila je na gospodarstvu u Daruvaru i nastavila još dvije godine na gospodarstvu u Lovrečini. Godine 1971. premještena je ponovno u samostan u Osijek gdje je ostala punih 45 godina – sve do siječnja 2016., kada se bolesna vratila u Kućnu bolnicu. Više od 23 godine bila je sakristanka u župnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u Osijeku. Uzorno je obavljala posao sakristanke i uz to obrađivala veliki samostanski vrt za sestarsku zajednicu. Uvijek je bila zaposlena i molitveno sabrana. Izradila je mnoge ručne radove za kuću i oltarnike za samostansku kapelicu i župnu crkvu.

Od 1994. obavljala je poslove u samostanu, obrađivala vrt i brinula za sve što je trebalo u zajednici, dok su ostale sestre radile u bolnici, u školi i u župnim djelatnostima. Resile su je mnoge kreposti koje je sam sveti Vinko preporučivao milosrdnicama, na prvom mjestu sestrinska ljubav, uslužnost, ozbiljnost, poslušnost, iskrenost, razboritost, strpljivost. Za vrijeme odmora znala je razveseliti okolinu duhovitim dosjetkama i šalom. Postupala je umiljato i miroljubivo pa su je stoga voljeli u društvu. Duhovnim savjetom i u svakom pogledu pomagala je siromahe i potrebne susjede u ime samostanske zajednice. Podržavala je duhovni poziv među ministrantima i mladim svećenicima na službi u župi o čemu oni još i sada rado govore. Po povratku u Kuću maticu sasvim se posvetila molitvi u kapelici i pred Gospinom špiljom na vrtu. Njezina blagost, smirenost i nasmiješeno lice izražavali su nutarnju vedrinu i dobrotu srca. Neka ju Gospodin obilno nagradi za svu ljubav i dobra djela koja je činila.

Kao što je tiho s molitvom na usnama živjela i radila, tako se 28. studenoga 2018. preselila u vječnost da među svetima nastavi slaviti Gospodina.

Počivala u miru Božjem.