Sestra M. Elvira Lalić, krsnim imenom Reza (Terezija), rođena je 24. rujna 1941. godine u selu Adžamovci, Općina Staro Petrovo Selo, Župa sv. Stjepana kralja, u Novoj Gradiški, od oca Stjepana i majke Jule rođene Akmačić, kao sedmo od osmero djece u obitelji. Rasla je u katoličkom okruženju te u mlađahnoj dobi primila sakramente kršćanske inicijacije, za koje se djetinjom odanošću pripremala i po njima upijala milosne dare Božje.

Promatrajući lijepe primjere kršćanskog svjedočenja, rasla je u dobi i želji da svoj život posveti višim ciljevima, a uzvišeni cilj bio je sâm Bog, kojemu se željela posvetiti u redovničkom staležu u nekom samostanu. Izbor je nizom poticaja pao na Samostan sestara milosrdnica u Zagrebu, kamo je Reza s preporukom gospodina Župnika stigla 1. lipnja 1958. godine. Uslijedilo je vrijeme pripreme za redovnički život do ulaska u novicijat 1961. godine, kada je primila redovničko odijelo i ime s. M. Elvira. U svojim zapisima naziva to „Godinom milosti“. Prve redovničke zavjete položila je 1962., a doživotne 1967. godine.

Koliko god se osjećala nedovoljno spremnom, svoje pouzdanje stavlja u Božanskog Spasitelja te, hraneći se euharistijskim kruhom i crpeći snagu iz dubina vrela Riječi Božje, gradi kuću svog redovničkog predanja pod okriljem nebeske Majke Marije. Iako svjesna »pavlovskog trna«, što ga svi u svome tijelu nosimo, uvjerena je da će Gospodin nadopuniti sve što nedostaje njezinu potpunom predanju. Odlučna je služiti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu te s milošću Božjom činiti dobro.

Veći dio redovničkog života provela je u Osijeku, gdje je završila školovanje i radila kao viši zdravstveni tehničar, a nakon umirovljenja vršila je službu kućne poglavarice u Zagrebu, Kuća Matica, te u Grubišnom Polju. Nakon toga vraća se u Kuću Maticu da u bolesti poput svijeće dogori za Gospodina. Kao kućna poglavarica nastojala je svojim sestrama život učiniti ljepšim kako bi se mogle spremnije darivati Bogu i bližnjemu. Prema mogućnostima i snalažljivošću, zahvaljujući dobročiniteljima, učinila je mnogo, na čemu su joj sestre zahvalne. Ujedno je u svom redovničkom služenju nastojala graditi dobre međuljudske odnose s vjernicima, koji su je uvažavali i poštivali. Vjernike je poticala na sakramentalni život i molitvu, na suživot i solidarnost.

O svom putu u redovništvu, najbolje bi nam mogla progovoriti sama s. M. Elvira, ali ona više ne može govoriti. Ono što je živjela, kako je radila, koliko joj je bilo do čovjeka pokraj sebe govore oni koji su je poznavali u samostanima, na radnim mjestima i službama koje je obnašala. Ne znajući što će se dogoditi po taloženju posijanih zrna dobrote i susretljivosti, kao što ni sijač ne zna što će biti sa sjemenom bačenim u zemlju, radila je u vjeri da će uslijediti klijanje, rast i plod po milosti Božjoj. Zato možemo reći da je bila osoba koja vjeruje u Boga i kojoj je stalo do čovjeka pokraj sebe.

U zahvalnosti za prijeđeni dio ovozemaljskog puta s njom, pamtit ćemo s. Elviru po dobru kojim je obogatila naše zajednice. Zato molimo Oca Nebeskoga do joj bude blag i milosrdan sudac te je primi u radost nebeskog zajedništva. A Presveta Bogorodica Marija, koju je s. Elvira za života djetinjom odanošću ljubila, neka joj bude zagovornica i dobra Majka.

Blagi Bože, budi milosrdan našoj s. M. Elviri, a nas potiči da živimo dostojno poziva kojim smo pozvane.