Pogledaj sve web stranice Družbe

s. M. JULIJA (Bara) KOREN

In memoriam

Opraštamo se od s. M. Julije Koren rođene u lijepom Cvetlinu, za koji sam naziv kaže da je rascvjetano brežuljkasto područje na kojem su ljudi u razdoblju njezina djetinjstva i mladosti skromno i zadovoljno živjeli od zemlje koju su marljivo obrađivali. Krsnim imenom Barica, kao djevojčica rado je od malena pomagala u svim obiteljskim poslovima, a u zimsko doba čitala je i više molila iz knjige „Kruh nebeski“.  O svom duhovnom rastu u obitelji i razvoju redovničkog poziva napisala je prije nekoliko godina lijepi sastav iz koga saznajemo da je kao djevojčica našla na tavanu kutiju knjiga od bakine sestre koja je bila povezana sa časnim sestrama u Varaždinu. Što je danju pročitala, to bi na večer majci pripovijedala dok je ona prela. Svaku večer molili su zajedno u obitelji, počevši od Anđeo Gospodnji,  recitirali bi Vjerovanje, vjerske istine i obaveze života – sve do Četiri posljednje stvari, a onda bi majka nadodavala mnoge nakane i na svaku su molili Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. „Majka je, iako samouka u čitanju,  znala sav vjeronauk napamet“ – zapisala je Barica – „pa smo tako i mi djeca uz nju kod večernje molitve sve ponavljali. Nedjeljom i blagdanom išli smo na svetu misu, o Božiću i Uskrsu na sv. ispovijed i na Pričest.“

Prvi puta je vidjela sestru milosrdnicu na Mariji Bistrici i mama joj je rekla da je to časna sestra. „Nisam maknula oči s nje,. ali nisam joj se približila niti s njom razgovarala “ – zapisala je. Opet mi je došla pod ruku knjiga ‘Duša apostolske djelatnosti’. Tu sam našla opisani redovnički život, barem sam tako zaključila. Još nisam ništa znala kuda ću, ali sam osjetila potrebu više moliti. Tako sam na večer sama znala ostati moliti krunicu. Išla sam češće na ispovijed i pričest, pa su me neki zvali „opatica“. Ništa me to nije smetalo. Ipak sam odlučila reći mami da želim ići u samostan. Ona je to kazala  tati. A on je samo rekao: ‘Pa ja nisam vrijedan da Bog hoće moje dijete’.“

Odlučila se zaposliti da bi si pribavila sve potrebno za odlazak u samostan. Dvije i po godine radila je i boravila kod jedne kitničarke u Varaždinu. Od skromne zarade pomagala je obitelji, osobito otkad se otac razbolio pa i nije mogla nešto uštediti. Rano ujutro svakodnevno je prisustvovala sv. misi u franjevačkoj crkvi. Upoznala je osobe Franjevačkog svjetovnog reda, promijenila posao da bi nešto više zaradila, ali je sada posebno pomogla bratu koji je učio zanat.  U sebi je stalno  osjećala  poticaje na redovnički život. Usred ljeta organizirano je pješačko hodočašće iz Varaždina na Mariju Bistricu,  kome se svom dušom pridružila. Pred oltarom na Bistrici sa suzama je molila:“Majko Božja, pomozi mi ako je volja Božja, da budem redovnica. Ako ne, pokaži mi što mi je činiti.“ Obrisavši suze, ušla je u sakristiju i tu naišla na s. Kristu kojoj je iznijela sve što joj je na srcu. Ona joj je dala adresu i uputila je da se javi za rad u Dječačko sjemenište u Zagrebu, gdje će vidjeti kako sestre milosrdnice žive i rade pa će odlučiti.

I evo nje u Zagreb. Radeći sa sestrama u Sjemeništu, poželjela biti jedna od njih i zamolila je preporuku za samostan.

Primljena je u Družbu 10. kolovoza 1957. Na Veliku Gospu 1958. ušla je u novicijat a godinu dana kasnije položila je prve redovničke zavjete. Kao mlada sestra radila je u praonici u Kući matici, a onda dvije godine na gospodarstvu u Lovrečini, pa opet u praonici u Kući matici, gdje se pripremala u velikodušnosti svoga srca poći u daleke misije.

Nakon doživotnih zavjeta 1964. godine otputovala je u Argentinu. Prvu godinu učila je jezik i pomagala u provincijalnoj kući, da bi iduće godine počela raditi u Bolnici u gradu Ayacucho. Tu je 1967. godine završila Bolničku školu te vedro, požrtvovno, s puno srca i milosrdne ljubavi, služila bolesnicima. Nakon toga radila je 11 godina u Sanatoriju Avellaneda, pa tri godine u Doyenu-Buenos Aires, zatim u Lapridi pa ponovno u Ayacucho gdje je bila kućna poglavarica u sestarskoj zajednici.  Pune 22 godine svoga života provela je u Argentini, radeći uglavnom kod bolesnika.

Čuvši da je s. M. Julija umrla, jučer je njoj jedna sestra rodom iz mjesta Ayacucho u Argentini gdje je s. M. Julija najdulje radila,  ovako posvjedočila:  „Bila je – kaže – molitvena i simpatična redovnica, radina, velikodušna, karitativna…  Posredovala je u razvoju moga redovničkog poziva.  Od malena sam viđala sestre i njihove bijele koprene koje su privlačile moju pažnju, ali nikada nisam razmišljala da budem redovnica. Nakon kratkih duhovnih vježbi, s napunjenih 20 godina, svećenik mi je predložio da odem kod sestara. Primila me s. M. Julia i pozvala da uđem i da molim sa zajednicom.  S njom sam puno puta razgovarala i napokon sam se odlučila za redovnički život.“

Po povratku u Hrvatsku 1986. godine s. M. Julija nastavila je bolničku službu i radila je 5 godina u Domu za starije i nemoćne svećenike na Kaptolu, zatim dvije godine u Dječačkom sjemeništu na Šalati. 

Znala je također lijepo uređivati crkve i svečane prostorije, pa je poslana za sakristanku i kućnu poglavaricu sestarske zajednice u Bjelovar. Od listopada 1997. do konca 1999. godine radila je u Biskupskoj kući u Požegi. Iz Požege se vratila u Zagreb gdje je u Kućnoj bolnici posluživala bolesne sestre sve dok i sama zbog bolesti i nemoći nije postala potrebna njege i usluga drugih sestara. 

U svojim aktivnim godinama s ljubavlju i sa smiješkom služila je bolesnicima te uređivala crkve i kapelice, djelujući smireno, sabrano ali vedro i s poštovanjem prema ljudima oko sebe. Rado je druge poučavala u vjeri pomažući njihovu duhovnom rastu i usmjerenju na put spasenja, baš kao što je preporučio sv. Vinko sestrama milosrdnicama. Bila je nadasve molitvena duša koja je u krunicama i drugim molitvama prinosila Gospodinu one koje je posluživala. 

Opraštajući se od s. M. Julije, molimo Gospodina da ju po milosrđu svome pridruži zboru blaženih i svetih, među kojima su sigurno i druge sestre milosrdnice.  A Vi, draga s. M. Julija zagovarajte pred nebeskim Ocem za sve sestre milosrdnice u domovini i po svijetu, osobito za sestre u Argentini.

Počivala u miru Božjem.  Amen.