„…Molim svaki dan dragog Boga da mi pomogne da ne sustanem na putu. Kad sam pogriješila, što je ljudski, željela sam pa makar i slabim silama, učiniti sve da to popravim. To me nije mnogo smetalo ni sputavalo da dalje krenem hrabro putem križa i žrtve uz pomoć Božju.“ (Usp. S. M. Tomislava Karajica: Zamolba za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta, Zagreb, 17.travnja 1977. godine)

Riječi koje smo upravo čuli, zapisala je s. M. Tomislava u Zamolbi za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta. One izražavaju njezino ispravno shvaćanje nove Isusove zapovijedi ljubavi – ljubavi prema Bogu koja se očituje u ljubavi prema bližnjem, a mjera joj je ljubav prema samome sebi (usp. Mt 22, 37-39) te njezin zdrav odnos prema Bogu. Svjesna svojih ljudskih slabosti, ne da se smesti na putu predanja; ona svoju nadu stavlja u Boga od kojega traži snagu da ustraje na putu „križa i žrtve“. Upravo križ i žrtva, kojima su posljednja dva mjeseca bili prožeti dani s. M. Tomislave, i koje je, sjedinjene s Gospodinovom mukom i smrću na križu, prikazivala kao zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe sviju nas, posvjedočili su njezinu ustrajnost i snagu koja se snagom Božjom u slabosti usavršuje (usp. 2 Kor 12, 9).

Mara Karajica, sestra Marija Tomislava, rođena je 5. lipnja 1953. godine u Bašćini, župa Kotor Varoš, kao treće od devetero djece pobožnih roditelja, oca Ivića i majke Luce, r. Mandić. Sretno i radosno djetinjstvo provela je do svoje petnaeste godine u rodnome kraju. U svojem životopisu sama svjedoči o zajedničkoj molitvi u obitelji. Od šeste godine pohađala je vjeronauk u župi, a sakramente Prve svete pričesti i svete Potvrde primila je u sedmoj godini života. U toj uzornoj obitelji odgojene su dvije redovnice Družbe sestara milosrdnica: s. M. Tomislava i s. M. Stjepanka.

U rodnom mjestu završila je četiri razreda pučke škole te je kao najstarija kći u obitelji bila desna ruka majci u obavljanju kućnih poslova. Božja providnost je htjela da je Mara već za vrijeme pohađanja župskog vjeronauka imala priliku upoznati redovnice. Kada je župnik bio spriječen, sestre franjevke su djecu pripremale za sakramente i svojim primjerom bile poticaj mnogim djevojčicama na posvećeni život u redovništvu. S petnaest godina zaposlila se u Bogoslovnom sjemeništu na Kaptolu gdje je prvi put susrela sestre milosrdnice. Nakon godinu i pol rada na Kaptolu Mara je odlučila odazvati se Božjem glasu i uputiti molbu za ulazak u Samostan sestara milosrdnica u Zagrebu. Dana 14. kolovoza 1970. godine primljena je u samostan i započela bližu redovničku pripravu. Redovničko odijelo obukla je 13. kolovoza 1971., privremene zavjete je položila 15. kolovoza 1972., a doživotne 15. kolovoza 1977. godine.

Vedre i blage naravi, s. M. Tomislava je marljivo služila zajednici obavljajući službu kuharice u Kući matici, u Bogoslovnom sjemeništu na Kaptolu, u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu, u župi Sv. Barbare u Vrapču te u našoj redovničkoj zajednici na Novom Goljaku. Moramo spomenuti i milost koju joj je Gospodin udijelio, ali i njezinu radost i spremnost na pomaganje u Apostolskoj nuncijaturi, prigodom dolaska sv. Oca Benedikta XVI. koji je prošle godine pohodio našu Domovinu. Kao marljiva, spretna i skromna kuharica s. M. Tomislava je svojim oduševljenjem poticala mnoge na radosno služenje Zaručniku koji zavrjeđuje svu našu ljubav i predanje. Uzdajući se uvijek u Božju pomoć i Njegovu neizmjernu ljubav nastojala je revno obavljati svoje dužnosti i uvijek biti predana Njegovoj svetoj volji. Isus nam u Evanđelju po Ivanu govori: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13, 35). Sestra M. Tomislava je nenametljivo, strpljivo i nesebično dijelila svoju ljubav: „Ljubav velikodušnu i dobrostivu; ljubav koja se ne hvasta i ne nadima, koja ne traži svoje, koja nije razdražljiva, ne pamti zlo; ljubav koja se ne raduje nepravdi, a raduje se istini; ljubav koja sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav koja nikad ne prestaje.“ (Usp. 1 Kor 13,4-8) Bila je primjer vršenja ljubavi i zadužila nas je svojom ljubavlju.

Svjesna da se bliži njezin čas, za prijelaz u vječnu domovinu, spremala se kroz patnju i trpljenje,  dopunjajući u svome tijelu što nedostaje mukama Kristovim (Usp. Kol 1,24). Bila je pripravna za susret s Gospodinom, a na to je pripremala i svoje bližnje. Gospodar života pozvao ju je u vječnost rano ujutro, još za mraka (Iv 20,1), 5. svibnja 2012. godine. Kaže mudra izreka: „ispitivat će nas o ljubavi“, a to je istina koja čeka svakoga od nas. Jesmo li spremni odgovoriti ljubavi; vršiti je tiho i ustrajno, u boli i poteškoćama jednako kao i u radostima i uspjesima?

Sestra M. Tomislava je položila ispit ljubavi i vjerujemo da je primila krunu koju joj je zauvijek pripravio Gospodin. Neka joj On bude nagrada za svako dobro djelo.