„Tamo gdje strmi bregovi žele da dotaknu plave visine, tamo je niknula misao moja na Tebe. I dok su me milovali prvi cjelovi majke Ti si ispisao ime moje u srce svoje. Ja tražim Tebe, jer si već davno našao mene. I duša je moja gledala u daljine ovite šumom hodnike duge, jer tamo ću jednoga dragog dana žrtvovat Tebi…“ (s. Olegarija Teskera: Molitva Jubilarke)

Nedovršeni su ovo stihovi naše s. Olegarije koje su našle sestre nakon njezine smrti. Nazvala je ovu pjesmu Molitvom Jubilarke. Ne znamo kada su pisani ovi stihovi, možda tek nedavno jer, s. Olegarija je ušla u sedamdesetu godinu života po redovničkim zavjetima. Dobrom Bogu se svidjelo da ovaj jubilej slavi u nebu.

Ovim je stihovima ukratko opisala svoj poziv, Božju ljubav koja ju je zvala, svoj hod za Isusom i predanje, koje ni u pjesmi nije dovršeno. Ispunilo se tek njezinim prijelazom s onu stranu rijeke, na drugu obalu.

Sestra Olegarija, krsnim imenom Tomica, rođena je 15. prosinca 1920. god. u Kijevu, u brojnoj obitelji, od kršćanskih roditelja, oca Marka i majke Mande r. Vujić. Krštena je u Župi Kijevo. Od malih nogu bila je vrijedna, učila je izrađivati ručne radove, pomagala majci u domaćinstvu i na polju. Često su joj ti poslovi bili teški, pa je molila Gospodina da je vodi putem kojim bi mu najbolje služila. Bila je spremna poći bilo gdje, daleko od kuće, samo da nađe najbolji put do sreće. Te je godine župnik pripremao pet djevojaka da ih odvede Sestrama milosrdnicama u Zemun, pa je Tomica zamolila roditelje dopuštenje da i ona pođe s njima. Već drugog dana bila je spremna za polazak, uvjerena da je Gospodin čuo njezinu molbu i da će je On voditi najboljim putem do sreće.

U Zemunu je Tomica deset mjeseci pomagala sestrama, a zatim je provincijalnoj glavarici napisala zamolbu za ulazak u samostan. Molba joj je uslišana i 3. kolovoza 1940. godine stupila u Družbu sestara milosrdnica u Zagrebu. Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1941., prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1942. a doživotne također na Veliku Gospu 1946. godine.

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta premještena je u Sarajevo gdje pomaže u njezi bolesnika i završava osnovnu školu. Od 1947. godine radila je kao bolničarka u bolnici „na Jezeru“ u Sarajevu, a 1957. maturirala je na Srednjoj medicinskoj školi. Od 1980. godine u više je mandata obavljala službu predstojnice i to u samostanu u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru.

Zbog ratnih neprilika, 1992. godine, dolazi u Zagreb u Kuću maticu, gdje pomaže u crkvenoj radionici. Godine 1996. uputila je zamolbu Vrhovnoj glavarici za prelazak u Provinciju Bezgrješnog začeća BDM – Zagreb. Kao članica te Provincije nastavila je i dalje pomagati u crkvenoj radionici, a i u drugim kućnim poslovima koliko su joj snage dopuštale. Kada je onemoćala posvetila se molitvi i prikazivanju žrtava za nova redovnička zvanja. Strpljivo podnoseći boli i sve nevolje kroz koje je prošla, opremljena svetim sakramentima, spremno je pošla ususret Novorođenom Kralju 29. prosinca 2011. godine.

Vjerujemo da je s. Olegarija pronašla Onoga, koji je već prije našao nju. Vjerno i radosno živjela je svoje redovništvo. Neka joj Krist, kojemu je postojano služila, bude nagrada u vječnosti.