Pogledaj sve web stranice Družbe

preminula 10. studenoga 2011.

s. Paulina, Eva Šimunić

In memoriam

„Upoznala sam teškoće redovničkog života. Ujedno sam se trsila da dužnosti, koje traži moje zvanje, što savjesnije i savršenije obavljam. I bila sam sretna… Htjela bih da do smrti ostanem u onom što sam jednom odabrala jer drugo za me više i ne postoji.“ (Usp. S. Paulina Šimunić: Zamolba za polaganje doživotnih zavjeta, 21. siječnja 1955.)

Ovim mislima sestre Pauline zapisanima u njezinoj Zamolbi za polaganje vječnih zavjeta mogli bismo već u ovom trenutku zaključiti ovaj govor, no iz bogatstva koje kriju ove rečenice mogli bismo crpsti još dugo vremena. Sestra Paulina upravo je svojim životom i smrću ostvarila ono što je napisala.

Rođena je 21. prosinca 1922. god. u mjestu Gornji Kraljevec, župa Vratišinec, od oca Stjepana i majke Terezije r. Varga. Krštena je u Župi svetog Križa u Vratišincu. Djetinjstvo je provela u svom domu, ali je, otvorena Božjim poticajima, s čežnjom upirala oči u budućnost koja pred pojedinca uvijek stavlja nove izazove. Iskustvo služenja i radne navike stekla je vrlo rano. Tražeći mjesto gdje će ukorijeniti svoj život, zaposlila se u Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, a nakon toga u bjelovarskoj bolnici i tu je upoznala život sestara milosrdnica među kojima se osjećala voljenom i prihvaćenom. One su je svojim primjerom naučile strpljivo i s radošću prihvaćati i nositi svakodnevna trpljenja i pokazale joj sreću služenja Bogu. Nakon šest godina, 24. siječnja 1948. odlučila je ući u samostan. Redovničko odijelo obukla je 25. travnja 1951., privremene zavjete je položila 26. travnja 1952., a doživotne 15. kolovoza 1955. godine.

Kao što jednostavnost i neznatnost zasijanog sjemena krije u sebi snagu života, upravo je tako protekao život sestre Pauline: u tihom služenju u kuhinji i ostalim poslovima koje zahtijeva kućanstvo, a ostavio je iza sebe dubok trag kršćanske milosrdne ljubavi. Njezino milosrdničko služenje vezano je uz bolnice u Vrbasu, Beogradu i Šapcu, zatim na župi u Beogradu i Gornjoj Stubici, potom u samostanu otaca Pavlina u Kamenskom pokraj Karlovca, te u našim samostanima Lužnici, Osijeku i Kući matici.

I kao što sjeme Božje ljubavi, zasijano u srce čovjeka, raste u tišini i daleko od očiju znatiželjnika, tako je i sestra Paulina požrtvovno i nenametljivo činila velike stvari u malim svakodnevnim poslovima, koji su njezinom velikom ljubavlju bivali preobraženi u primjetljivu Božju ljubav prema drugima. Bila je osoba ispunjena Bogom, ižarivala je izuzetnu dobrotu, ljudsku toplinu, srdačnost, dijelila sestrinsku ljubav kroz razgovor, pažnju, sitne usluge, pripremljena iznenađenja. Zato su je mnogi tražili i trebali, a ona je imala vremena za njih unatoč mnogim, naizgled nevažnim, poslovima. Njezine su oči promatrale blago, s ljubavlju i pune radosti. Nije prošla pored nikog, a da ga ne bi primijetila. Cijeloga života trudila se stjecati krjeposti, a Onaj koji joj je davao snagu jest sama Ljubav i nju je učinio oruđem ljubavi među nama, napose posljednjih godina, kada nas je u bolesti i nemoći svojom strpljivošću učila i bila primjer predanosti u Božju volju. Predajući se u Božju volju do kraja, Gospodinovom pozivu se odazvala po posljednji put, kada ju je pozvao u nebesku domovinu u noći 10. studenoga 2011.

Zahvaljujemo Gospodinu za njezin život i molimo ga da i nama bude poticaj za savršenije življenje kršćanske ljubavi u svijetu, kako bi zaista milosrdna ljubav osvojila ovaj svijet.