Katarina Pokos bila je najstarija od petero djece Martina i Jozefe, rođene Pecik, iz Jalševca u mirnom slikovitom zagorskom kraju, gdje su pobožni ljudi molitvom i obrađivanjem zemlje slavili Boga, veselili se životu i svemu što im Bog daje. Katarina je odrastala u sređenoj kršćanskoj obitelji, u kojoj je primala odgoj i upućivala se u poslove koje su radili odrasli. S njima je također redovito molila i odlazila na svetu misu i pobožnosti u župnu crkvu u Svibovec. Kako je rasla Isus ju je sve više privlačio i davao joj osjetiti znakove poziva u redovnički stalež. Znala je ona za sestre milosrdnice jer su joj dvije mamine sestre bile milosrdnice: s. Norberta i s. Iterija Pecik, obadvije bolničarke. No ona ih je u djetinjstvu i mladosti rijetko viđala jer nisu dolazile kući, a nije se ni putovalo njima u posjete. Kad je pred majkom izrazila želju da i ona bude sestra milosrdnica, naišla je na velik otpor, a i tete nisu ništa poduzele da joj pomognu ostvariti redovnički poziv. Morala se sama izboriti. Ta borba i traženje dopuštenja od roditelja trajala je nekoliko godina. Župnik joj je dao preporuku i primljena je u Družbu 14. rujna 1959.

Kao kandidatica bila je namještena u praonici rublja i uređivanju svećeničkih prostora, a od Uskrsa do Božića 1960. nastavila je kandidaturu u Zemunu, osposobljavajući se za kuhanje uz tamošnje vrsne kuharice. Posao joj je dobro išao od ruke. Sestre su o njoj pohvalno govorile zbog uslužnosti, točnosti, lijepog ponašanja, marljivosti, a odgojiteljica s. Bernardica Mucić je zapisala: „Vidi se da će znati poslove planirati, raspoređivati, sve uredno raditi. Na njoj se već sada opaža da je pravo dijete sv. Vinka. Iskrena je i prostodušna. Na solidnom temelju obiteljskog uzgoja nastoji izgrađivati svoj kršćansko redovnički lik.“

Novicijat je započela i redovničko odijelo obukla 2. veljače 1961. Prve redovničke zavjete položila je 3. veljače 1962., a doživotne 3. veljače 1967.

Nakon novicijata dodijeljena je za kuharicu u samostan u Sisku. U listopadu 1963. premještena je za kuharicu u samostansku zajednicu u Biograd na Moru gdje je ostala do polaganja doživotnih zavjeta 1967., a onda je išla u Lovrečinu. Nakon četiri godine premještena je za kuharicu u Daruvar i djelovala tamo četiri godine. Zatim je dvije godine kuhala na Mariji Bistrici. Od 27. kolovoza 1977. do 24. rujna 2013. bila je kuharica u samostanu u Sisku. Vidljivo bolesna, premještena je u Kuću maticu gdje je pomagala u kućanskim poslovima. Posljednje dvije godine provela je kao bolesnica u Kućnoj bolnici.

Cijeli svoj redovnički život s. Silva je odlično kuhala, radila sve kućanske poslove, obrađivala vrt, a u Biogradu na Moru i u Sisku obavljala je uza sve to i poslove sakristanke. Na svim filijalama u vršenju svih dužnosti bila je blaga, dobroćudna, sa svime zadovoljna, miroljubiva, šutljiva, radina, odgovorna, savjesna, pažljiva i puna sestrinske ljubavi prema svima oko sebe, molitvena i kao da je „tiho hodila, molila i radila u Božjoj prisutnosti“.

Već teško bolesna od karcinoma, u vrijeme zaraze korona virusom, podlegla je bolesti i 12. prosinca 2020. preselila se Gospodinu da primi nagradu za svoje vjerno služenje i tolika dobra djela.

Počivala u miru Božjem! Amen!