S ljubavlju i zahvalnošću ispraćamo našu s. Lucinu na zasluženi počinak gdje će odsada čekati uskrsnuće o ponovnom dolasku Gospodina kojemu sve živi.

Zahvalne smo za život sestre Lucine koja je svojom vedrinom mnogima otrla suzu, svojom dobrohotnošću vratila smiješak na lice, svojom strpljivošću u bolesti posvjedočila vjernost Božjoj ljubavi, a smirenom smrću podarila nam primjer odanog predanja Božjoj volji.

Sestra Lucina je prema Matici krštenih rođena 8. rujna 1920. g. (12. rujna 1920.) u Kijevu kod Vrlike od dobrih kršćanskih roditelja Ante i Mande rođ. Teskera, kao sedmo dijete u obitelji. U obitelji je već kao malo dijete stekla molitvene navike i, kako sama piše u svom životopisu, naučila je križati se čim je progovorila i tako je nesvjesno upoznala Presveto Trojstvo „na koje treba misliti, ustima ispovijedati i u srcu čuvati“ (S. Lucina Čavka: Opis moga života, Zagreb, 25. lipnja 1941.). Jednom je srela sestre redovnice u bolnici, a bolesna joj je majka govorila o njima. To se maloj Mariji usjeklo u sjećanje te je i sama poželjela postati redovnicom. S dopuštenjem roditelja javila se svome Župniku, koji joj je o samostanu strogo govorio, no to Mariju nije pokolebalo. Najprije je došla u Zemun, gdje je proživjela prve dane upoznavanja samostanskog života. U Družbu je primljena 3. kolovoza 1940., a redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1941. godine. Privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1942., a doživotne 15. kolovoza 1946. godine. Nekoliko dana nakon položenih zavjeta poslana je u Oriovac, gdje je započela svoje redovničko služenje u kuhinji i tu je službu vršila cijeli život s velikom ljubavlju unatoč teškoćama, žrtvama i odricanjima. Sve što god je činila bilo je začinjeno ljubavlju. Teškoće je nisu učinile grubom već su njezin karakter oplemenjivale, žrtve su je jačale, a odricanja sjedinjavala s Bogom. Njezino redovničko služenje nastavilo se u Lužnici, Požegi, u Kući matici u Zagrebu, Šapcu, Zemunu, u Kruševu gdje je osam godina vršila i službu predstojnice, a zatim u Daruvaru. Sestre je pamte kao dobrohotnu, uslužnu, punu sestrinske i majčinske ljubavi. Svoju životnu mudrost i stečeno znanje davala je s ljubavlju, požrtvovno i nenametljivo. Prožeta darovima Duha Svetoga sa svom je jednostavnošću davala ono što je primila, kao čovjek koji iz dobra i blaga srca svojega iznosi dobro (Usp. Mt 12,35).

Nakon naporom i radom ispunjenih dana, 2004. godine vratila se u Kuću maticu i tu je dalje s ljubavlju naoko male stvari činila velikima. S krunicom u ruci i mirnoćom srca, mudro je davala savjete i kao anđeo čuvar pratila je molitvom one koji su joj se preporučivali. Topao osmijeh i vedro lice s riječima o Bogu, prožetima zahvalnošću za sve Njegove darove i duboke oči koje su odavale životnu mudrost, davali su snagu umornome, pridizali klonule, radost ulijevali tužnome i davali jasnu poruku da je s Bogom sve moguće i da se za Njega sve isplati. Duša prožeta Bogom poput s. Lucine, iz koje je zračila Njegova blizina, ne može djelovati drugačije. Vjerujemo da je za ovozemaljskog života ispunila volju Božju i da je prešavši u vječnost primljena u Božje okrilje.

Neka i nas svojom molitvom prati i zagovara da jednom budemo spremni stati pred Gospodina i s njome se radovati u Njegovoj blizini.

Počivala u miru!