Sestra M. Jozefina Cvetić rođena je 11. rujna 1920. god. u Volavju, nedaleko Jastrebarskog, od roditelja Josipa i Suzane, rođene Mahečić. Imala je još brata i dvije sestre, od kojih je jedna, s. Marija, milosrdnica.

Budući da je rođena dan prije spomendana Imena Marijina, roditelji su joj namijenili ime Marija i njena ju je majka stavila pod posebnu zaštitu Blažene Djevice Marije, koju je ona čitavog života osjećala, a u nekim trenutcima života i posebno doživjela. Kad joj je bilo šest godina prvi put je vidjela svoju rođakinju redovnicu s. Leopoldinu Cvetić i toga dana poželjela je biti tako dobra kao ona. Sve njene pobožne vježbe i molitve spajale se u jednu jedinu želju: biti časna sestra. No, bila je još mala djevojčica za takve ozbiljne odluke. S velikim marom pripremala se za Prvu sv. Pričest i nadala se kako će jednog dana vidjeti časne sestre. S dvanaest godina majka ju je povela u Zagreb. Vidjevši konačno časne sestre, poželjela je zauvijek ostati u samostanu. U jesen 1932. došla je u malo sjemenište sestara milosrdnica, nakon čega je upisala učiteljsku školu i tu se je u slobodno vrijeme nadahnjivala katoličkom literaturom. Zanimao ju je litararni rad te se je uključila u litararnu skupinu u školi.

Kad joj je bilo dvadeset godina majka joj se razboljela i vratila se kući kako bi se brinula za nju. Sama piše kako su joj to bili najteži trenutci u životu. No, Marija je sve prihvaćala s vjerom.

U samostan je došla 12. kolovoza 1940., prve zavjete položila je 15. kolovoza 1942., a doživotne 15. kolovoza 1946. godine.

Sestra Jozefina bila je krhka zdravlja i radi toga je dosta patila i za vrijeme svoje formacije, ali se nije predavala. Išla je naprijed pouzdavajući se u Boga i Majku Mariju. Sama piše: “Ja sam počela neobično brzo tjelesno slabiti, no bila sam ipak čvrsta u uvjerenju, da ću postići ono za čim težim; i što je teži put kojim idem, tim ću bolje znati cijeniti ono što postignem. I sada, kad sam na cilju, otvaraju mi se oči, sada spoznajem, da sve što je bilo, poslužilo je dobru. S veseljem u duši očekujem dan kad ću reći: ‘Isuse, evo me, Tvoja sam'”.

Sestra M. Jozefina je po struci bila učiteljica. Prvo mjesto njezinog milosrdničkog služenja bila je Banja Luka, gdje je radila od 18. kolovoza 1942. kao učiteljica, ali samo godinu dana. Početkom rujna 1943. odlazi u Livno gdje isto radi u školi. Nakon tri godine poslušnost je šalje u Dolac i tu vrši istu dužnost. Zbog komunizma i ratnih okolnosti sestre su bile prisiljene napustiti  škole, tako se i s. M. Jozefina “prekvalificirala”. Došla je u Kuću maticu 2. srpnja 1947.  i počinje raditi u civilnom odijelu kao državna činovnica u Tehnici.

Godine 1972. odlazi u Njemačku i u mjestu Baden-Baden radi kao socijalna radnica. Godine 1974. vraća se iz Njemačke i povjereno joj je uređenje glazbenog arhiva. Godine 1984. imenovana je tajnicom Katehetskog instituta i tu je radila do kraja školske godine 1989/90. Rad s. M. Jozefine na Katehetskom institutu bio je cijenjen što pokazuju i riječi s. Bernarde Krištić, iz 1988. godine, provincijalne voditeljice sestara Klanjateljica Krvi Kristove i tadašnje predsjednice Unije Viših redovničkih poglavarica Jugoslavije: “Sestra M. Jozefina, hvala Vam za Vašu brigu i pažnju prema sestrama. Većinom su to mlade sestre te je dobro da im se s ljubavlju pristupi i usmjeri ih se na trajno davanje sebe Božjem narodu. Svaka dobra riječ je blago od kojeg se živi. Hvala Vam što ste po svojoj dužnosti tiha prisutnost, a i primjer nesebičnosti u našoj domaćoj Crkvi. Molim Gospodina da se ne umorite u ovakvoj vrsti apostolata”.

Sestra M. Jozefina bila je i pjesnikinja. Za značajnije Družbine godišnjice znala je napisati prigodnu pjesmu ili recitaciju. Većina sestara sjeća je pjesme koju je sestarski zbor Kuće matice pjevao prigodom 400. godišnjice rođenja sv. Vinka: “Četiri stotine godina Vinko prolazi svijetom…

Sestra M. Jozefina je za života izrazila želju da se ovi njezini stihovi zapišu i unesu u njezin nekrolog, što rado činimo:

„… A kad se na kraju dana

Ugase životni puti

I s bijelih cvjetova mojih

Zadnja latica svene,

Otkrij mi vječna prostranstva

Gdje spona i granica nema.

U svoj dom povedi mene!

(Iz pjesme “Molitva milosrdnice”)

Zahvaljujemo Gospodinu za život i rad s. M. Jozefine i za radost i finoću duše koja je znala svoje osjećaje i doživljaje izraziti i u pjesničkom obliku te time obogatiti i druge.

Neka joj On podari radost u blaženstvu svetih i društvu njezinih bijelih sestara. Otkrij joj, Gospodine, vječna prostranstva gdje spona i granica nema. U svoj dom povedi je!

 

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!