Sestra Tonka, Zorka Galić rođena je 21. svibnja 1924. godine u Gorici, općina Grude, kraj Ljubuškog u Bosni i Hercegovini od oca Tome i majke Ive, rođene Pandžić. Potječe iz brojne kršćanske i pobožne obitelji. Imala je šestero braće i tri sestre. Kad je bila u drugom razredu osnovne škole njezina starija sestra pošla je u samostan, postala sestra milosrdnica, s. M. Placida. Odlazak sestre u samostan potakao je i Zorku na razmišljanje o samostanu, pa je i ona sa šesnaest godina došla u Zagreb. Kako je bila vrlo mlada, neko je vrijeme provela u sjemeništu pomažući u blagovaonici. Kada se otvorila Domaćinska škola u Lužnici, Zorka pohađa Privatnu gospodarsku kućansku školu sestara milosrdnica gdje je dobila svjedodžbu osnovne pouke o vođenju kućanstva. Nakon završetka škole još je neko vrijeme ostala u Lužnici pomažući u raznim poslovima a potom 4. prosinca 1942. dolazi u Zagreb i započinje odgojno razdoblje kandidature. Kao kandidatica radila je u kuhinji, ali se povremeno vraćala u Lužnicu pomoći sestrama na polju. Zajedno s drugim kandidaticama poslana je u Zemun gdje je sestrama pomagala u kuhinji i na odjelu bolnice. Bila je to trajna priprava za redovnički život.

1. veljače 1943. godine obukla je redovničko odijelo i započela novicijat. Revno se pripremala za redovnički život i veselila danu kada će se po zavjetima potpuno posvetiti Gospodinu. Sama piše: u samostanu je “moja duša napokon našla sreću i tihi mir”.

Sestra Tonka je položila privremene zavjete na Svijećnicu 1944., a doživotne na Veliku Gospu 1947. godine.

Cijeli svoj život provela je u kuhinji, bilo samostanskoj ili župskoj, u bolnici ili staračkom domu. Radila je zauzeto, požrtvovno i s ljubavlju, uvijek je zračila mirom i osmijehom. Radila je u Kući matici, zatim u župi Rasinja, u staračkom domu u Jalžabetu, u Sisačkoj i Petrinjskoj bolnici, u samostanu u Grubišnom Polju, zatim u samostanu u Požegi od 1979. do 2005. godine. Tada su je počele napuštati fizičke snage i bolesna dolazi u kućnu bolnicu u Zagreb. Tu je tiho i samozatajno poput svijeće dogorijevao njezin život. Svoju dugotrajnu bolest i patnju nosila je sasvim nečujno i strpljivo u sjeni Gospodinova križa.

 

Neka joj Gospodin podari pokoj vječni u svojoj blizini i društvu svojih svetih.