Pogledaj sve web stranice Družbe

Promocija knjige “Iz kuhinje sestre Ignacije”.

Objavljeno: 14.01.2018. | Novosti

U nedjelju, 14. siječnja održana je promocija kuhrice naše sestre Ignacije Pavlin. Promociji je prisustvovao preuzvišeni biskup Valentin Pozaić, pater Petar Galauner. O knjizi su govorili mons. Pozaić, Vladimir Kubinski, Nikola Pašalić, s. Ines Tutić i na kraju autorica knjige, sestra Ignacija. Promociji je prisustvovao župnik Ozlja vlč. Josip i veliki broj župljana. Zbor župe Ozalj kao i zbor sestara milosrdnica pjesmom su doprinijeli svečanosti promocije. S. Ines Tutić predstavila je knjigu riječima. Donosimo tekst u cjelosti.

Poštovani i dragi sudionici ove svečanosti!

Kad me s. Ignacija nazvala i pitala hoću li lektorirati njezinu knjigu pod naslovom »Iz kuhinje s. Ignacije«, bez razmišljanja sam odgovorila da hoću. Nije mi tada palo na um postaviti pitanje o količini teksta, o rokovima koji će mi biti postavljeni. Jednostavno, imala sam pred sobom osobu, svoju susestru kojoj dugujem zahvalnost i poštovanje.

A onda je stigao materijal i naravno rok do kojeg bi sve trebalo biti gotovo. Malo sam se prestrašila tog brda papira, ali nešto je u meni govorilo: može se to uz Božju pomoć i dobru volju. I bilo je tako. Radeći razmišljala o tome da je posao lektora i kuharice zapravo srodan. Nastaje u tišini i razmišljanju sa željom da se sadržaj drugima približi. Kuharica s ljubavlju obrađuje hranu, ne samo da bude jestiva, nego da se oni oko stola ugodno osjećaju. Lektor uljuđuje tekst da postane što prihvatljiviji i pitkiji. No, budimo iskreni uvijek se i kod jednog i kod drugog radije traže pogreške i promašaji, a uloženi trud i nastojanja manje se vrednuju.

Moglo bi se reći da je umijeće kuhanja prisutno od postanka svijeta ili bolje rečeno od pronalaska vatre. No, hrani se, posebno takozvanoj zdravoj hrani, u posljednje vrijeme posvećuje možda i pretjerana pozornost te su neizbježne rasprave o odnosu hrane, prehrane i zdravlja. Propisi o pripremi hrane pojavljuju se već u drevnim civilizacijama i imaju veliko značenje, toliko da se otkriće novog jela izjednačuje s otkrićem neke nove zvijezde.

Kuhanje je zapravo stvaranje umjetničkog djela koje angažira maštu, potiče smionost i traži spremnost na žrtvu. Puku pripremu hrane kuharica produhovljuje prenoseći misao na stol oko kojeg će se okupiti ljudi. Ona koristi svu domišljatost da se ti ljudi što bolje osjećaju pod njezinim krovom. Kuharski recepti su pri tom veliko blago, ponuđeno svima, ali jedni se strogo drže propisa dok drugi stvaraju stotine i stotine osobnih, jedinstvenih načina pripreme hrane. Svjedoči tome i ova knjiga.  Ne treba se bojati pogrešaka. Recepte treba isprobavati i pri tom se zabavljati. Ako ponestane hrabrosti za izazove stvaralaštva, kuhanje postaje zamorno i nerijetko se pretvara u dosadu. No, ako je netko spreman satima s oduševljenjem prevrtati u rukama namirnice, sjeckati ih, guliti i rezuckati za tako prolazan trenutak kao što je jedan obrok, taj sigurno zaslužuje poštovanje. Vlastitim pristupom namirnicama kuharica može od svoje kuhinje oblikovati lijepu priču. Ona je svjesna da su na prvom mjestu ljudi kojima se hrana priprema. Dakle, njezin posao nije samo priprema hrane. Taj posao je puno, puno više, on može postati poezija, za koju se traži bistrina uma, velikodušnost i širokogrudnost.Pozvati nekoga na objed znači preuzeti odgovornost za sreću te osobe tijekom sati koje će provesti pod našim krovom. Ono što će stići na stol treba proizaći iz srca osobe koja priprema hranu. Stol tako postaje mjesto susreta i okupljanja, izvor zadovoljstva. Slobodno se može reći da je osoba koja kuha, osoba koja se daruje, čak i kad je riječ o najjednostavnijoj hrani. Zato se sve umijeće kuhanja može sažeti u pet slova: »Ljubav«, a to znači da se za taj posao traži puno spremnosti na žrtvu i neograničeno predanje svom poslu.

Malo ću biti osobna i prisjetiti se susreta sa starijim sestrama u kuhinji na početku svog redovništva. Promatrajući njihov rad, njihov pristup namirnicama, obradu i serviranje, uvijek sam osjećala poštovanje prema tim sestrama. Iz njihovih gesta zračila je težnja k savršenstvu. Obrazovanje je neophodno kao i u svakom drugom poslu, ali ono nikada ne smije prestati. Uvijek se nešto može naučiti – od suradnika, od gosta, od ljudi s kojima se susrećemo. Zapravo, svaki korak treba biti učenje. Važno je s drugima dijeliti uspjehe i neuspjehe, radosti i tuge. Tako se polučuju dobri rezultati. Tanjur iz kojega jedemo zaslužuje pažnju, jer iza njega stoji osoba. Kuharstvo je po sebi znanost, umijeće koje od kuharice traži napredovanje do statusa umjetnika.

Poznato je da se život ne sastoji samo od lijepih stvari, ne prati ga samo radost i veselje, već neophodno i bol i suza. Bilo da se radi o tužnim ili sretnim događajima, ne možemo bez hrane. I priznajmo da u svakom slučaju osjećamo osvježenje nakon dobra obroka. Za taj se obrok možda poslužilo receptom. Recept nema dušu, ali kuharica je ima i ona je daje hrani. Kuharsko stvaralaštvo je poput gramatike u jeziku. Stoga recepte valja čitati kao i znanstvenu fantastiku. Kako se približava kraj fabula postaje sve napetija i neizvjesnija. Ako se pojave problemi u rezervi uvijek treba imati ulja ljubavi.Glad je potreba koju svakako treba zadovoljiti. Kuharica ide iznad te potrebe. Ona nastoji polučiti zadovoljstvo. Stoga nije nevažno kako je meso narezano, ni kako su kolači složeni, jer to odražava osobnost kuharice. Unatoč silnim pomagalima, neke stvari u kuhinji mogu odraditi samo ruke. Ako je kuhinja za kuharicu drago mjesto, onda će se u njoj dobro osjećati i svi koji tu navraćaju, postat će ugodno susretište ljudi. Kad bismo analizirali rad nekih sestara kuharica, mogli bismo reći da je to čista ljepota. Divno je vidjeti kuharicu kad se sa zadovoljstvom osmjehne kušajući jelo što ga priprema. I neka slobodno bude ponosna, ni Bog pri tom neće biti zabrinut za njezinu skromnost. On voli taj entuzijazam koji govori da nema dobre i loše kuhinje nego samo jedna, ona naša. Kuhinja je svojevrsni orkestar, a kuharica je ta koja sve drži u rukama, poput prometnika ili dirigenta.Recimo na kraju da je kuharica zaista umjetnik. Ona se koristi osjetilima, okusom, mirisom, vidom, opipom, čak i sluhom. Znanje stječe već od majke, bake, od prijatelja, u školi. U njezinom radu svakako je važan recept, ali praksa je još važnija. Savršenstvo nije u brzini kuhanja, nego u dugom, temeljitom promišljanju, koje potiče da se postupci provode korak po korak. Umjetnik je svatko tko svoj posao čini dobro, kuharica također! U zahvalnosti Gospodinu za tolike kuharice u Družbi koje tako često zanemaruju svoj »ja« da bi usrećile druge, zahvaljujemo i za dar ove knjige, za neopisiv trud s. Ignacije da ponudi javnosti svoje djelo, privlačno ukoričenu knjigu da bi bila od pomoći svima koji posegnu za njom, a još više da bude duhovna pomoć u oblikovanju i čuvanju zajedništva. S. Ignaciji pak želim da sreću koju joj je Bog podario nastavi dijeliti s drugima.