„…Spoznala sam da je sve što se ne oslanja na Boga ništa!“ (Usp. S. Silvestra Hanžel: Opis mojega života, Zagreb, 28. srpnja 1931. godine)

Ove riječi zapisala je s. Silvestra u svom životopisu prije ulaska u novicijat, a one su je krijepile tijekom cijeloga života.

Frančiška Hanžel, s. Silvestra, rođena je 17. svibnja 1912. godine u selu Drakovci, općina Mala Nedjelja, u Sloveniji, od oca Janeza i majke Antonije, r. Karba. Bila je deseto od trinaestero djece. U dobi od godinu i pol uzela ju je k sebi teta koja nije imala vlastite djece i brinula se o njoj. Tu je provela djetinjstvo i školovanje. Frančiška se uvijek sjećala njezine velike ljubavi i brige. Kao djevojka završila je građansku školu u Ptuju i zaposlila se kao službenica u kancelariji.

Zbog materijalnih uvjeta i slabog zdravlja nije uz posao mogla nastaviti školovanje, što je silno željela pa se morala vratiti kući, pomagati teti u šivanju i vođenju domaćinstva. Budući da kod kuće nije bila sretna, odlučila je potražiti posao u Zagrebu. Teta joj je bila „dobročiniteljicom“ i brinula se za nju materijalno i duhovno. Odvela ju je u Marijinu  kongregaciju i tu je upoznala sestre milosrdnice. Promatrajući njihov rad i upoznajući njihovu brigu za djevojke, zaželjela ih je nasljedovati. Služeći kod jedne obitelji, nailazila je na otpore, ali za njihove riječi nije brinula. Njezina želja da postane redovnicom sve je više rasla, premda se osjećala nedostojnom te milosti. Bog sam joj je pripremao put i na svoj osamnaesti rođendan, 17. svibnja 1930. stupila je u Družbu sestara milosrdnica u Zagrebu. U svom životopisu zapisala je, kako ju je Gospodin u svom velikom milosrđu izabrao za svoju zaručnicu iako je znao da ona nema ništa što bi Mu mogla dati „osim svojih prevelikih slaboća“.  Nakon kandidature stupila je u novicijat još uvijek svjesna svoje malenosti i nedostojnosti poziva, ali i neizmjerne ljubavi Isusovoga Božanskog Srca. Uzdajući se u Njegovu ljubav sretna moli da promijeni njezino srce i u njemu se nastani zauvijek.

U životopisu je zapisala: „Dragi Isuse, daj preokreni srce moje, jer u njemu se nalazi još svašta što se ne sviđa Tvojem Božanskom Srcu, a srce moje tako žeđa vode, žive vode, koja curi iz tvog živog vrela. Isuse, molim te ne ostavi svoje malene, mršave ovčice, koja je tako često neposlušna. Daj mi samo svojeg božanskog Kruha, da me jači, da me krijepi u mojem budućem životu.“

Svjesna zahtjevnosti redovničkog života prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1932. a doživotne 15. kolovoza 1935. godine. Tri godine radila je kao učiteljica u Ljubuškom odakle 20. rujna 1937. godine odlazi u Argentinu, gdje je djelovala sve do 1994. kada je zatražila da se vrati u svoju matičnu, Zagrebačku provinciju.  U Argentini je službovala u raznim mjestima: Orense, Dock Sud, San Ignacio, Tranqueras, Asuncion. Studirala je na Katoličkom sveučilištu u Asuncionu, na Institutu Sannia u Buenos Airesu, vršila u više navrata službu predstojnice, a kao profesorica crtanja i slikanja znala je mnoge razveseliti i obradovati svojim malim znakom pažnje i dosjetljivosti. Istrošena radom, bolešću i nemoći posljednje godine života provela je u Kamniku, u svojoj rodnoj domovini, odakle je u zagrljaju svoje Nebeske Majke, na blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 2012., pošla ususret svom nebeskom Zaručniku.

A ti, Gospodine, sestru našu primi sad, jer u te se je uzdala, u Očevu da kraljevstvu svu vječnost bude blažena. Amen!