Na svetkovinu sv. Vinka Paulskoga u četvrtak 27. rujna u našoj samostanskoj crkvi svečano misno slavlje u 18.30 sati predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico.

Svetkovini je prethodila trodnevnica od 24. do 26. rujna. Svakoga dana u 18 sati bio je duhovni program, a potom u 18.30 sati misno slavlje koje je predvodio mons. Stjepan Baloban.

Homilija apostolskog nuncija nadbiskupa Alessandra D’Errica, crkva Sv. Vinka Paulskog, Zagreb, 27.rujna 2012.

Radostan sam da mogu predsjedati ovom euharistijskom slavlju, kojim obitelj sv. Vinka u Zagrebu zahvaljuje Bogu za veliki dar života i primjer sv. Vinka Paulskog, sluge siromašnih i misionara bratske ljubavi. On se vratio u kuću Očevu 1660. (prije 352 godine). On je lik koji je duboko osvijetlio, svojom vjerom i svojim primjerom, ne samo Francusku 17. stoljeća, nego i široka područja kontinenta, i još i danas on nastavlja biti oslonac tisućama osoba, osjetljivih za potrebe najsiromašnijih u društvu. Za našu meditaciju, predložio bih nekoliko kratkih razmišljanja koja su mi jako na srcu.

Kod sv. Vinka zadivljuje me njegova izvanredna osjetljivost za siromašne i rubne u društvu. Zato je on i utemeljio Kongregaciju svećenika misionara (Lazariste) te u suradnji sa sv. Luizom de Marillac – Kongregaciju sestara milosrdnica. Po tome je postao promicatelj mnogih karitativnih inicijativa koje su uključile također i laike (danas poznati kao Udruge Konferencija sv. Vinka Paulskog).

Specifičnost njegove duhovnosti je ljubav prema bolesnicima, napuštenoj djeci, zatvorenicima, robovima, siromašnim seljacima, gladnim narodima radi rata. „Ljubimo Boga – on je često isticao – ljubimo ga u potrebitoj braći, marom svojih ruku i znojem svoga lica”. Tako je on u kratkom vremenu postao oslonac za tisuće velikodušnih i tankoćutnih osoba, koje su željele sudjelovati tješeći najsiromašnije i rubne u društvu.

Osobno sam uvjeren da je njegova poruka stalno suvremena i da može također i nama danas puno reći. Aktualno Papino učenje često govori o ljubavi koja daje prednost siromašnima. I Sveti Otac Benedikt XVI. često nas podsjeća da se ne može mirno živjeti kršćanska vjera, ignorirajući krik potrebitih koji dopire do nas sa svih strana. Dužnost nam je obratiti pažnju na onoga tko je u potrebi, jer Bog je Ljubav. To zahtijeva da mi Njegova djeca trebamo činiti kao On: ponašati se kao On, uvijek, bez dobiti i bez razlike, zato jer – kao što smo čuli u Evanđelju – Isus kaže da u siromasima možemo naći Njegov trpeći lik: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i dadoste mi piti… Svaki put što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (usp. Mt 25,31-46).

Ima još jedan drugi vid djelovanja sv. Vinka koja me oduševljava. Jednog dana, kad je još bio mlad svećenik i župnik na ruralnom području, čuo je za vijest da je jedna cijela obitelj u njegovoj župi oboljela i ostala bez ikakve pomoći. Tada je apelirao na župljane da se angažiraju i da im pomognu. Poziv je odmah prihvaćen s puno velikodušnosti. Zbog toga je sv. Vinko bio sretan, ali odmah je razmišljao dalje: „Danas će ovi siromasi imati sve, dapače i više nego što im treba. Ali što će biti za koji dan? Zasigurno ponovo će oskudijevati”. Iz toga je rođena ideja o osnivanju Bratovštine pobožnih osoba, da se naizmjence zauzmu i pomognu bolesnim župljanima. Bilo je to 1617.; sv. Vinko je imao 36 godina. Nakon te Bratovštine, po njegovu nadahnuću osnovane su mnoge laičke društvene ustanove, koje su se zatim spojile u Udrugu Konferencija sv. Vinka Paulskog; i – kako sam spomenuo – utemeljio je Kongregaciju Lazarista (1625.), a zajedno sa sv. Luisom de Marillac, onu žensku redovničku zajednicu Kćeri Kršćanske Ljubavi (1633.). One su si postavile za cilj trajno osigurati minimum pomoći potrebnima, s namjerom da njihov život učine dostojanstvenijim i njihovu budućnost sigurnijom.

Drugim riječima, sv. Vinko spoznao je da je kršćanska ljubav obveza koja se ne može živjeti samo na osobnoj razini. Ljubav treba biti organizirana, trajna, da bi donijela plodove koje Isus traži od nas. To znači, ona mora imati dimenziju zajedništva, kako je bilo u prvoj zajednici u Jeruzalemu, i kako to možemo čitati u Djelima Apostolskim. Ali to se može dogoditi samo ako smo mi kršćani svjesni da smo Božji narod, jedno tijelo, ujedinjeni u proslavi Boga i u službi braći.

Također ova spoznaja sv. Vinka – potreba organizirane ljubavi – čini mi se dosta aktualnom, za naše zajednice. Hvala Bogu, u Hrvatskoj imamo puno oblika organizirane ljubavi: imamo Caritas na razini Biskupske Konferencije i pojedinih biskupija, postoje mnoge inicijative raznih grupa koje su osnovale osobe dobre volje. Tijekom ovih godina mojeg služenja hrvatskom narodu – ovdje u Hrvatskoj i prije toga u Bosni i Hercegovini – s divljenjem sam mogao ustvrditi kako su se naše ustanove – osobito u ratnim godinama i u vremenu obnove koja je uslijedila poslije – zalagale uzornim duhom ljubavi prema svima, bez razlike.

To su mi spominjali često visoki dužnosnici (civilni i vjerski), koji uvijek nastoje potvrditi svoju zahvalnost za ono što su Sveta Stolica i Katolička Crkva učinile i čine tijekom ovih delikatnih godina. I ja obično odgovaram da je to također sastavni dio našeg poziva i našeg kršćanskog poslanja: evanđeoski gledano i Božjom logikom – Bog je ljubav, i želi da svi budemo braća – smatramo da siromasi ne mogu biti ostavljeni sami.

Zato sam uvjeren da organizacija ljubavi treba ostati među pastoralnim prioritetima Crkve svugdje, također i u Hrvatskoj. Samo ćemo tako moći biti vjerni našem kršćanskom pozivu, i istovremeno davati svoj doprinos za izgradnju bolje budućnosti svih nas.

Znate bolje od mene da mnoge osobe žive u velikoj nesigurnosti u odnosu na budućnost. Dakle, i po našoj zauzetosti organizirane ljubavi trebamo prenijeti nadu. Nadu da je moguće ostvariti bolji svijet: svijet bez siromaštva, bez prepreka, bez mržnje, bez rata, bez nasilja. Svijet u kojem se uistinu možemo svi osjećati braćom, i ljubiti kao što nas Bog ljubi.

Draga moja braćo i sestre, zahvaljujem majci Miroslavi Bradici, vrhovnoj glavarici i majci Mariji Vlasti Tkalec, provincijalnoj glavarici za radost koju su mi priuštile da mogu dijeliti s vama ovaj molitveni trenutak i ovo razmišljanje. Zajedno s vama slavim i hvalim Boga za sve što je sv. Vinko Paulski učinio žarom svoje prosvijetljene vjere, i za ono čime je posljednja četiri stoljeća nadahnjivao povijest Crkve. Moje iskrene čestitke – koje pratim žarkom molitvom – su da i ovo godišnje slavlje blagdana sv. Vinka bude milosno – za Obitelj sv. Vinka, za čitavu Crkvu i osobito za Crkvu Božju u Hrvatskoj – da bi produbila i promicala konkretnu obnovljenu zauzetost ljubavi u korist mnogih siromašnih Lazara koje susrećemo – nažalost još i danas – po svijetu. Amen! (IKA)