Pogledaj sve web stranice Družbe

Sestre u zajednici

Služenje kao ostvarenje duhovnog majčinstva

Djelatnosti

Nije bilo lako pronaći i izdvojiti djelatnost sestara kuharica i onih koje su radile ostale kućne poslove. Njihov je rad bio i ostao samozatajan i skroman, gotovo nevidljiv, a tako neophodan tisućama i tisućama onih koje su sestre nahranile i okrijepile.

Ovo izlaganje posvećeno je njima, nezapaženim i samozatajnim sestrama koje nam spremaju obroke, peru rublje, prostiru stolove. Njihov rad doživljavamo često kao nešto što se samo po sebi razumije. A on to nije.

Prostrt stol i spremljen obrok prvenstveno je dar; najprije Božji, dakako, a onda i dar one sestre koja je uložila svoje umijeće, snagu i vrijeme da nam bude dobro.

Treba li reći da je temelj svega toga ljubav, ona karitativna kojoj nas uči Evanđelje, ona milosrdna kojoj nas uči sv. Vinko, i ona majčinska koja je tako svojstvena ženskom biću.

Tako su sestre koje su samozatajno radile u kuhinji, praonici rublja, šivaonici, blagovaonici jednako ostvarile duhovno majčinstvo kao i u bilo kojoj drugoj djelatnosti.

A bilo ih je mnogo, tih samozatajnih i skromnih sestara. Gotovo je nemoguće nabrojiti sve ustanove u kojima su one radile: socijalne ustanove, bolnice, crkvene ustanove, župe i redovničke zajednice, nadbiskupske dvorove i apostolske nuncijature.

Sestre su počele raditi u toj djelatnosti davne 1854.  kad su počele spremati obroke u Gradskoj ubožnici gdje su radile u teškim i  za zdravlje opasnim uvjetima. Radile su i u brojnim domovima za umirovljenike, kao i u domovima za srednjoškolce i studente. Sestre su kuhale za studente tridesetak godina (do kraja Drugog svjetskog rata), spremajući svakodnevno oko tristo obroka. Samo Bog zna kolike su ugledne hrvatske intelektualce sestre zadužile svojim jednostavnim i nezapaženim radom.

Rad u crkvenim ustanovama kao što su Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i Nadbiskupsko dječačko sjemenište osobit je i dragocjen. Upravo su tamo te sestre bile duhovne majke onima koji su radi Krista zarana ostavili oca i majku. A majku su im mogle nadomjestiti jedino sestre – i one su to činile, zdušno, požrtvovno i samozatajno.

Što stvarno znače riječi požrtvovno nama je teško i zamisliti. Za ilustraciju navodim podatke iz Povijesti Družbe o radu sestara u Dječačkom sjemeništu početkom tridesetih godina 20. stoljeća. Tri puta dnevno sestre su spremale 400 obroka za učenike, 100 obroka za profesore i osoblje. Svaki dan trebalo je izraditi 500 kg tijesta, u praonici je svaki mjesec trebalo oprati oko 1000 plahti i velike količine ostalog rublja. K tome, sestre su obrađivale veliki vrt, uređivale su tri kapelice i kriptu, uređivale su crkveno rublje i pekle hostije.

Ne mogu ovdje nabrojiti sve župne i redovničke zajednice, nadbiskupske dvorove i nuncijature gdje su sestre radile, niti mogu navesti broj onih koje su sestre nahranile jer taj broj nije konačan. Štoviše, on se i danas povećao. Sestre još uvijek rade u mnogim župama i redovničkim zajednicama, a samo u Kući matici spremaju tristotinjak obroka:

Oko dvjesto za sestre i sedamdesetak za siromahe.

Jedno od bitnih obilježja duhovnog majčinstva jest davanje – nesebično i bez računice. Tako su sestre – duhovne majke – razdale ne samo svoje sile, nego su i svoja znanja i vještine, pa i one kuharske, uvijek spremne prenijeti na druge.

Sestre su brižno poučavale djevojke koje su im pomagale, a neko je vrijeme ta djelatnost bila organizirana u domaćinskoj školi koja je otvorena u Lužnici 1939. godine. Zbog ratnih neprilika ta je škola vrlo kratko djelovala, no spremnost sestara da svoje umijeće prenesu na druge još je uvijek tu – spremnost na služenje i pomaganje u svakom obliku, poticaj da sve što radimo radimo s ljubavlju veseleći se veselju drugih.

Lijepo je znati da su sestrama mnogi zahvalni za njihovo služenje, da su čak i odlikovane za svoj rad od samog Svetog Oca, no još je ljepše znati da ih prava nagrada tek čeka – ondje na nebesima. Nisam spomenula ime ni jedne od njih, vjerujući da ćemo i njih naći ondje – na nebesima.

U međuvremenu, dok smo još ovdje, „pretječimo jedni druge poštovanjem“ kako reče sv. Pavao kako bismo što sigurnije stigli na gozbu koju je Krist odavno pripravio svima nama tamo gdje ćemo večerati s njim i on s nama.