Pogledaj sve web stranice Družbe

Preminula 2. studenoga 2014. u Kući matici, u Zagrebu

s. Izabela, Barbara Habek

In memoriam

„O Bože, kakvim sam putem došla do svoga cilja! O moj Spasitelju, Ti znaš sve i tebi je poznato sve.
(Usp. S. Izabela Habek: Opis moga života, Zagreb, 8. rujna 1949.)

 

            Ovako piše s. Izabela prije polaganja svojih prvih zavjeta, promatrajući svoj životni put do toga svečanog trenutka. Put kojim je stigla do ostvarenja svoga zvanja, bio je labirint sastavljen od događaja ratnih godina, prekidanja školovanja, vraćanja kući, rada na polju, samostalnog učenja, polaganja ispita i iščekivanja da će se vratiti u samostan, koje je nije prevarilo. I zato sada, zbog brige Božje providnosti koja sve vodi, kliče riječima Psalmiste: „K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj: ne daj da se postidim…“ (Ps 25, 1-2).

Barbara, sestra Izabela, rođena je 8. lipnja 1929. godine u Ivancu od roditelja Franje i majke Jele rođ. Čiček- Surjaček, koje je Gospodin obdario brojnim potomstvom, četiri sina i četiri kćeri, od kojih je Barbara najstarije dijete. Roditelji su od malih nogu odgajali djecu u pobožnosti pa je Barbara primila vjerski odgoj, a nakon završene pučke škole, kao učenica gimnazije sestara milosrdnica u Zagrebu, primila je i temeljitu vjersku i kulturnu naobrazbu. Bila je posebno zahvalna svojim roditeljima koji su joj to omogućili.

Kao što je već spomenuto, zbog ratnih neprilika školu je završila uz prekide, nakon čega je odlučila poći u samostan. Molba, koju je napisala na Božić 1946., bila je odbijena uz pojašnjenje, da zbog ratnih nevolja pričeka godinu dana. U srpnju 1947. godine dobila je pozitivan odgovor, te je već u kolovozu započela bližu pripravu za redovnički život. Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1948., privremene zavjete položila je 12. rujna 1949., a doživotne 15. kolovoza 1952. godine.

Kao mlada sestra s privremenim zavjetima položila je tečaj za bolničarku, nakon čega je premještena u Zemun, gdje je radila kao bolničarka sedam godina. Nakon toga je položila sedmi i osmi razred realne gimnazije i upisala katehetski tečaj. Od 1963. godine djelovala je kao katehistica i orguljašica u Biogradu na Moru, zatim Tkonu, Varaždinskim Toplicama, Petrovini, Gradecu, Oriovcu i Grubišnom Polju, odakle je 2007. godine došla bolesna u Kuću maticu.

Na bolesničkoj postelji, kroz molitvu i trpljenje, sa zahvalnošću je prikazivala Gospodinu svaki novi dan moleći za radosno vršenje njegove svete volje. U više navrata vršila je službu predstojnice, trudeći se sestrama biti ona koja poslužuje. Sestre koje su živjele s njom svjedoče o njezinoj otvorenosti i predanosti Bogu. Svoju ljubav je osobito vezala uz Presveti Oltarski sakrament, pa se je za klanjanja pripremala velikom revnošću. Njegovala je pobožnost prema Majci Božjoj, osobito za svibanjske i listopadske pobožnosti, kada je i djecu pozivala na radosno moljenje svete krunice, koju je sama započinjala.

Prema Pavlovoj riječi u Poslanici Galaćanima: „vjera ljubavlju djelotvorna…“ (Gal 5,6), svoju ljubav prema Bogu osobito je iskazivala prema bolesnicima i nemoćnima. Svakog mjeseca obilazila bi ih po kućama udomljenja, naročito o Uskrsu i Božiću. Uz darove, koje je pripremala uz podršku zajednice, nije izostala ni riječ utjehe i poticaja na primanje sakramenata. Uvijek bi se pobrinula da svećenik dođe svakome tko ga želi primiti. Bila je radina i molitvena duša. Živjela je za Božju čast i korist bližnjega.

Na završetku svojeg životopisa napisala je: „U tebe se, Gospodine, uzdam, daj da se ne postidim dovijeka“… Na svetkovinu Svih svetih primila je svete sakramente i preselila se Gospodinu na Spomendan vjernih mrtvih. Živjela je svjesna da je njezin hod zemljom samo putovanje do konačnog susreta s Gospodinom. Vjerujemo da se njezino pouzdanje u potpunosti ispunilo i da pred Gospodina nije stala postiđena. Preminula je s vjerom u otajstvo uskrsnuća, a mi molimo da joj Gospodin udijeli radost vječnoga blaženstva.

Počivala u miru Božjem!