Pogledaj sve web stranice Družbe

preminula 11. srpnja 2011.

s. Lovrinka, Terezija Bermanac

In memoriam

Sestra Lovrinka (Terezija) Bermanec rođena je 13. rujna 1919. godine od oca Andrije i majke Jelene r. Herlić, u Prelogu, župa sv. Jakoba st. apostola.

U našu Družbu ušla je 7. srpnja 1937. godine, redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1938., prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1939., a doživotne 12. srpnja 1943. godine u Kovinu.

Djetinjstvo i mladost provela je u radosnom obiteljskom zajedništvu sa svoja tri brata. Već od malena majka ih je odgajala u kršćanskom duhu, učeći ih moliti.

Klicu zvanja posijao je Gospodin vrlo rano u srce djevojčice Terezije. U trinaestoj godini stupila je u Društvo Srca Isusova, koje je svaki mjesec imalo svoje sastanke i tu je izgrađivala svoju duhovnost. Poticaj na življenje djevičanstva osjetila je na jednom od predavanja o sv. Josipu, zaštitniku sv. čistoće. Otada sv. Josip postaje njezin posebni zaštitnik, a pobožnost Isusu u Presvetom Sakramentu davala joj je snage prebroditi sve teškoće i zapreke u ostvarivanju poziva koji je osjećala u svojoj duši. Sestra Lovrinka piše o tome ovako: Njega sam molila za slobodu i on je bio moja jakost u svim borbama koje sam imala. No, budući da sam bila još premlada morala sam još jednu godinu čekati. Napokon mi se ispunila vruća želja i roditelji me otpremiše sa svojim blagoslovom…“ Slijedila je redovnička formacija u kojoj je s. Lovrinka, svjesna milosti koje joj je Bog obilato dijelio, rasla u ljubavi i predanju Gospodinu.

Nakon položenih redovničkih zavjeta započela je svoje služenje bolesnicima. Radila je u bolnici u Petrovgradu, Kovinu, Ogulinu. Najveći dio svoga života provela je u Kući matici radeći u Zaraznoj bolnici Fran Mihaljević, gdje je dočekala i mirovinu. Nakon toga, dugi niz godina radila je u našoj Kućnoj bolnici, vodeći kućnu ambulantu. Bila je marljiva i neumorna i onda kada su joj snage već oslabile. Vodila je brigu o kapelici Srca Isusova u Semineru. Uvijek ju je s ljubavlju ukrašavala cvijećem i ručnim radovima, koje je radosno stavljala, kako bi bila što ljepša i uređenija. Sestre je susretala s radošću, šalom i dosjetljivom ljubavlju, a upravo je zračila mirom, uvijek s osmijehom na licu. Njezina vedrina mnogo je puta odagnala žalost s lica drugih.

Zahvaljujući Gospodinu za njezin život, vjerujemo da sada radosna uživa Njegovu blizinu u vječnosti. Počivala u miru!