Došli smo danas ispratiti na vječni počinak s. M. Blandinu, Milku Trgovac koja je cijeli svoj redovnički život provela, radila i svjedočila za Gospodina u drugoj zemlji, u Republici Srbiji, a u srcu je gajila želju da dođe u Hrvatsku i da svakako počiva na Mirogoju. Ova posljednja želja joj se sada ispunila.

S. M. Blandina dala se voditi duhom poslušnosti i potrebama Družbe i u tome je bila ispunjena mirom, zadovoljstvom, prihvaćanjem svake situacije i u svakoj je prigodi nastojala dati sve najbolje od sebe za proslavu Gospodina.

Djevojčica Milka rođena je 19. veljače 1944. u mjestu Gornja Petrička, župa Samarica, općina Ivanska. Roditelji Mato i Eva, rođena Tonković, imali su osim Milke još dva sina i kćer. Odgajali su ih u pravom kršćanskom duhu uz rad, molitvu i nedjeljnu svetu misu. Djeca su pomagala u kućanskim poslovima i u obrađivanju zemlje koja ih je hranila svojim plodovima.

Od osnovne škole Milka je osjećala nutarnje poticaje na redovnički život, molila je na tu nakanu, išla na proštenja i preporučivala se nebeskoj Majci Mariji. Kad je već odrasla, odvažila se o tome razgovarati s našom sestrom Jasnom Brajković koja je neko vrijeme pomagala u župi Samarica svome bratu svećeniku Stjepanu Brajkoviću. On sav radostan, pisao je u njezino ime molbu na samostan, opisujući Milku kao „najbolju učenicu na vjeronauku odraslih“. Zapazio ju je i kao „najbolju djevojku iz župe. Od župne crkve udaljena je preko jedan sat, a redovito je na svetoj misi… Intelektualno je nadprosječna. Savjesna u radu, marljiva i uredna. Skoro svake nedjelje ide na svete sakramente. Ima dobre roditelje… Inače sam skoro uvijek mislio da je ona kao stvorena za jedan samostan“ – napisao je župnik. Ipak joj on o samostanu nije govorio. O tome je s njom razgovarala njegova sestra Jasna i bila je prava posrednica za ostvarenje redovničkog poziva.

Kao odrasla djevojka, Milka je u siječnju 1963. došla u samostan u Zagreb, a u kolovozu je poslana u Osijek gdje je upisana u dvogodišnju Bolničku školu. Po završetku škole primljena je u Družbu 15. srpnja 1965. godine.  U Novicijat je ušla 15. kolovoza 1966. i dobila ime s. M. Blandina. Prve redovničke zavjete položila je  15. kolovoza 1967., a doživotne također na Veliku Gospu 1972.

Nakon prvih zavjeta premještena je u Zemun i upisana u Srednju medicinsku školu. Završivši je s odličnim uspjehom, zaposlena je 1971. na Otorinolaringologiji Opće bolnice u Zemunu. Uz rad završila je u Beogradu 1979. godine Višu medicinsku školu, a time i napredovala na poslu u bolnici. U novicijatu je učila šivati i lijepo je radila ručni rad te poučavala mlađe kandidatice u toj vještini. U Zemunu je 1981. godine završila tečaj krojenja i šivanja za potrebe zajednice.

U marljivom radu s bolesnicima i dobroj suradnji sa zdravstvenim osobama, pacijentima i svima s kojima je dolazila u kontakt, s. M. Blandini nizale su se godine u Zemunu u duhu milosrdničkog služenja i posvećenog  života na slavu Božju, u općem zadovoljstvu i ispunjenosti srca. Bila je uvijek iskrena i otvorena, staložena, vrlo pobožna, spremna i spretna za sve poslove, u nastupu prirodna, miroljubiva i fina u saobraćaju s ljudima, lijepo i s poštovanjem se izražavala o bližnjima. Rado je druge poučila, ali se nigdje nije isticala, već bi sama ostala u pozadini.

Životnu smirenost, uspjehe i poštovanje ljudi prekinuo je rat i političke napetosti. Pred ulazna vrata zemunskog samostana iz neprijateljski raspoloženog vojnog klana bačena je 1992. g. bomba koja je potresla zgradu i sestre u njoj i srušila stakla svih 110 prozora. Nije bilo više ugodno tu stanovati niti raditi u sredini u kojoj je gotovo preko noći dio zdravstvenog osoblja i stanovnika grada s nepovjerenjem i protivljenjem gledao na katoličke redovnice koje su do nedavno jako cijenili i uvažavali. Zato su sestre napustile posao u bolnici i većinom preselile u Zagreb. Samo nekoliko ih je i dalje ostalo u Zemunskom samostanu. S. M. Blandina bila je jedna od njih. Angažirala se u Caritasu Beogradske nadbiskupije i pomagala  potrebnima ne gledajući  tko je kakvog političkog ili vjerskog usmjerenja. Samostan u Zemunu postao je jednim dijelom skladište Caritasa, a neko vrijeme služio je i kao hostel za volontere Talijanskog caritasa koji su pomagali u Beogradu, Zemunu i okolnim mjestima. U svemu tome s. M. Blandina bila je ključna i odgovorna osoba. Trošila je snagu i već narušeno zdravlje i u patronažnoj službi dijeleći i noseći s drugim sestrama hranu siromašnim i bolesnim starcima po kućama Zemuna. Sa s. M. Vjekoslavom Štrbenac borila se i za oduzetu samostansku imovinu koju su nekada sestre milosrdnice s velikim odricanjima teško stekle da bi mogle zdravstveno i materijalno služiti siromasima.

S. M. Blandina zalagala se svim srcem za pomaganje ljudima, za dobro Družbe, za proslavu Gospodina. Njezina nastojanja i rad poznavali su i cijenili brojni laici, bez obzira na vjeru i nacionalnost, kao i okolni svećenici, redovnici i redovnice. Mnogi su pitali i molili za njezino ozdravljenje, a nakon njezine smrti sa suzama u očima izražavali su sestrama sućut i potvrđivali zahvalnost i privrženost s. M. Blandini kao osobi dijaloga, razumijevanja, tješenja, duhovnog bodrenja i svekolikog pomaganja. Bila je svjetiljka koja gori i svijetli da svakome pokaže put prema Gospodinu.

Ti joj, Gospodine, primi sva dobra djela, trud i napore, molitve i žrtve, radosti i trpljenja koje je tiho tebi prikazivala i nagradi ju životom vječnim što si ga obećao onima koji te ljube, koji za tebe žive i sve tebi prikazuju.

Počivala u miru Božjem! Amen.