Naša s. M. Olga bila je treća djevojčica obitelji Juraja i Katarine, rođ. Prugovečki, kojoj su dali ime Elizabeta. Već u prvoj godini njezina života razboljela se majka i umrla, pa se Elizabeta nije majke niti sjećala. No, nije se osjećala siroče, jer ju je, kao i dvije starije sestre, s velikom ljubavlju i majčinskom brigom odgajala baka. S bakom je spavala, na njezinom je krilu sjedila, s bakom je posvuda išla, svakako i na veliku svetu Misu u Bistričko svetište. Kad joj je kao djetetu sveta Misa bila dugačka, baka joj je šapnula, neka samo lijepo pjeva kad budu svi zapjevali, da ju se najbolje čuje. Tako je za početak samo otvarala usta gledajući druge kako pjevaju, a onda je uz baku i starije sestre naučila pjevati sve pjesme pa i oponašati ptice kako pjevaju u voćnjaku i u šumi. Bilo je to razvijanje lijepog glasa kojim je poslije cijeli život slavila Gospodina. Uz dvije starije sestre igrala se škole i glumila učiteljice, časne sestre milosrdnice, koje su na Mariji Bistrici vodile osnovnu školu. Priželjkivala je i maštala u svojoj dječjoj glavi da i ona bude časna sestra učiteljica. U svojim zapisima rado se sjećala tatine zaštite i ljubavi, kao i nježne brige pomajke, s kojom je tata u drugom braku imao još četvero djece. Elizabeta je i u novoj obiteljskoj situaciji bila voljena, vesela i bistra djevojčica. Izrasla je u fizički i duhovno čvrstu osobu.

Prešla je na školovanje u Gimnaziju sestara milosrdnica u Zagreb i živjela u Malom samostanskom sjemeništu. Primljena je u Družbu pred početak osmog razreda 5. kolovoza 1945. Bila je u generaciji onih koje su poglavari na tri mjeseca zbog komunističkih represija nakon mature poslali kući, pa ih onda sa strahom pozvali da dođu i započnu novicijat za Veliku Gospu. Vrijeme je bilo teško i nesigurno, mnoge sestre bile su u zatvorima, neke nestale, a neke strijeljane. U tim okolnostima u mladim kandidaticama i novakinjama odgojem se još više jačao duh, vjernost i ustrajnost u Družbi. Sve je srcem i vjerom upijala s. M. Olga; tako je 15. kolovoza 1947. godine položila prve redovničke zavjete.

Družbi su tada već oduzete sve škole, vrtići, bolnice i skoro sva imovina. Sestre profesorice su se prekvalifikacijom osposobljavale za bolničku ili kancelarijsku službu da bi zaradile za uzdržavanje samostana i Družbe.

S. M. Olga i još neke mlade sestre sa završenom gimnazijom upisane su u jesen 1947. kao civilne osobe u Rijeci u Medicinsku školu. Kad se saznalo da su časne sestre, Uprava ih je izbacila iz škole. S. M. Olgu poglavari su tada poslali u Poreč gdje je učila svirati, bila sakristanka u župi, i nekoliko godina radila kao činovnica na Zdravstvenoj stanici.

U jesen 1959. upisala je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao časna sestra postala je za kratko vrijeme nepoželjna na fakultetu i morala ga je napustiti. U prosincu 1960. premještena je u Rim u Hrvatski zavod sv. Jeronima odakle je poslana na studij jezika u „Istituto universitario paregiato di magistero ‘MARIA SS. ASSUNTA’ – ROMA.“ U listopadu 1970. postigla je doktorat iz stranih jezika i literature. U tijeku studija vršila je službu delegate u Rimu i brinula za zajednice sestara.

Osposobljena znanjem engleskog jezika, već u studenom 1970. poslana je u USA u Lacawannu da podupre u komunikaciji i u poslovima tamošnje zajednice, a 1. ožujka 1972. imenovana je delegatom i predstojnicom u West Seneci. Tada su u Sjevernoj Americi živjele i radile 33 naše sestre. Nedostajao im je adekvatni smještaj kao i sredstva za kupnju ili gradnju oveće kuće. S. M. Olga velikom zauzetošću, snagom, molitvom i mudrošću vrsne žene radila je na poboljšanju života sestara i školovanju mlađih članica kako bi naše služenje Gospodinu u Vinkovom duhu raslo i bilo prepoznatljivo na američkom tlu. Od 1978. vodila je tzv. „Hrvatsku školu“ za djecu hrvatskih roditelja. Radila je i u Dječjem vrtiću. Po drugi put je od 1984. vršila službu delegate te bila predstojnica u West Seneci i Hamiltonu brinući za zajednice i za svaku pojedinu sestru.

S puno poštovanja i pohvalnih riječi sjećaju se danas sestre koje su živjele i radile sa s. M. Olgom na američkim filijalama kako je bila strpljiva i ljubazna sa svima, posebno brižna za sestre, svakoj bi pomogla riješiti teškoće i probleme. Sestre ističu da im se uvijek obraćala blago i s ljubavlju, bila je osobito dobra, ponizna i pobožna. „Čim bi našla malo slobodnog vremena, išla bi u kapelicu klanjati se i moliti krunicu za sve nas“. Nikada se nije ljutila na druge niti svađala. Za svakoga je imala lijepu riječ podrške, ohrabrenja i pomoći. Svoje talente i sposobnosti stavljala je u službu zajednice, naših hrvatskih iseljenika i svećenika, osobito starih siromašnih osoba koje je s drugim sestrama posjećivala po njihovim siromašnim stanovima, hrabrila ih i pomagala. Zato ju je narod volio i cijenio.

„Bila je prava redovnica, uvijek spremna služiti, odreći se svih svojih potreba, a svoje poteškoće rješavala je kroz molitveni život.“ – svjedoči jedna sestra.

„Imala je karizmu razvijanja suradničkih odnosa s ljudima poput pape Ivana Pavla II. Kad je nešto htjela sprovesti, nisi joj nikad mogla reći „Ne.“ Na njoj se prepoznavalo da je izgrađena kao osoba i kako redovnica. „Ako bih kroz život željela imati uza se koju sestru, onda bi to bila s. M. Olga.“ – rekla je sestra s kojom je niz godina boravila i radila na jednoj filijali.

U Kuću maticu vratila se 3. rujna 1993. kada je izabrana za prvu savjetnicu i zamjenicu Časne Majke. Tiho i zauzeto vršila je ovu svoju odgovornu dužnost za cijelu Družbu, skromna i samozatajna u svakodnevnom radu, a da to mnoge sestre nisu ni primijetile. Činila je sebe malenom i neznatnom da Isus bude više uzvišen. Oblikovala se i izgradila u izrazito kreposnu redovnicu u koju se doista možemo ugledati.

Posljednjih nekoliko godina provela je u Kućnoj bolnici bolesna i nemoćna. I ovdje je, prema kazivanju sestara, bila izuzetno dobra i strpljiva, sa svime zadovoljna i nije iskazivala nikakvih tegoba niti potreba iako su one bile pratilje starosne dobi. Sve je prinosila Isusu za Družbu i spasenje ljudi. I na bolesničkom krevetu rado je i lijepo pjevala Gospine pjesme.

Umrla je u Kućnoj bolnici 12. ožujka 2021. nakon jutarnje svete Mise smirena i predana u ruke Božje kao što je i živjela. Primi ju Gospodine u svoje kraljevstvo među svete sestre milosrdnice, među svete i izabrane svoje.

Počivala u miru Božjem. Amen!