„Došla sam ovamo, gdje čekam, predana u volju Božju.“ (Usp. S. Redempta Penić Ivanko: Kratki životopis nađen na papiru nakon njene smrti)

Ove su riječi ispisane na papiru, koji su sestre našle nakon smrti s. Redempte. Ispisala ih je nakon dolaska u Zagreb, 2000. godine. Njezin je život u potpunosti svjedočio istinitost ovih riječi.

Rođena je 16. kolovoza 1919. godine u Krašiću, kao peto dijete pobožnih katoličkih roditelja, oca Josipa i majke Mare, r. Penić-Sirak. Roditelji su svojoj djeci već odmalena usađivali u srce pobožnost prema Majci Božjoj i predanje u volju Božju. Ne čudi stoga što su im dvije kćeri odabrale redovnički poziv i postale sestre milosrdnice, s. Bonoza i s. Redempta. Djetinjstvo sestre Redempte bilo je radosno. U svom životopisu posebno izdvaja dan Prve sv. Pričesti, kada joj je euharistijski Isus postao posebno bliz. Osobito važan doživljaj u djetinjstvu s. Redempte bio je školski izlet u Zagreb u drugom razredu osnovne škole. Tom prigodom je prvi puta vidjela sestre milosrdnice i počela razmišljati o redovničkom pozivu. Otada je njezino srce težilo zauvijek pripadati samo Isusu, a to se je na najbolji način moglo ostvariti u potpunom redovničkom predanju. Želja za redovničkim posvećenjem još se je više učvrstila, kada je Terezija prvi put prisustvovala obredu ulaska u novicijat i oblačenja redovničkog odijela svoje rođene sestre, s. Bonoze. Tom je prigodom pobliže upoznala sestre milosrdnice i donijela čvrstu odluku da će im se i pridružiti. Kako je bila premlada, prva molba joj nije bila uslišana, te je morala pričekati do punoljetnosti. U međuvremenu je stupila u društvo Marijine kongregacije, što ju je činilo posebno radosnom i pripremalo je za njezino buduće zvanje. Nakon ponovno upućene molbe na samostan Sestara milosrdnica, Terezija je 1. ožujka 1938. godine pozvonila na samostanska vrata Kuće matice u Zagrebu. Na ulasku u samostan pročitala je natpis iznad vrata: „Ako je kadgod ovdje teško živjeti, ali je ovdje slatko umrijeti“. S neopisivim osjećajem radosti i sreće spremno je započela pripravu za redovnički život.

Redovničko odijelo obukla je 24. ožujka 1939., privremene zavjete je položila 25. ožujka 1940., a doživotne 25. ožujka 1943. godine. Nakon položenih zavjeta, svoju je milosrdnu ljubav dijelila vršeći dužnost bolničarke najprije u Crikvenici, pa zatim u Zagrebu, odakle 1947. godine odlazi u Zemun gdje je 1953. završila bolničku školu i kao stručno osposobljena sestra revno obavljala povjerenu joj službu medicinske sestre. U Zemunu je vršila i službu predstojnice i kućne ekonome. Istrošenog zdravlja ali vedrog redovničkog duha 2000. godine dolazi u Kuću maticu gdje je pomagala u šivaonici.

Sestre se sa zahvalnošću sjećaju njezine sestrinske i majčinske brižnosti, pažnje, uslužnosti, velikodušne i domišljate ljubavi, koju je nesebično dijelila. Bila je nenametljiva, ali vrlo pristupačna svakome. Imala je uvijek vremena za svakoga i svatko joj je bio dobrodošao. Posebnu je finoću i ljubav pružala mlađima. Ohrabrivala bi ih u teškoćama, bila im poticaj u duhovnim nastojanjima, ali nije zanemarivala ni tjelesne potrebe; hranila bi ih i razveselila kojom sitnicom. Poznat nam je smisao za igru i šalu, a u svemu se kod nje osjećala Gospodinova prisutnost, komu je zaista bila potpuno predana. U odmakloj i nemoćnijoj dobi uvijek je primjećivala potrebnije kraj sebe i pomagala im koliko je mogla. S krunicom u ruci prikazivala je svoje patnje za nova redovnička zvanja. U njezinom već oslabljenom tijelu kucalo je veliko srce. Njezin je život zaista odražavao predanje u Božju volju i očitu zahvalnost Bogu za sve što je bila i što je imala. Tu predanost naučila je već u roditeljskoj kući i dalje je razvijala kroz čitav redovnički život. Njezino predanje u Božju volju grijalo je i sve nas kad bismo se našli u njezinoj blizini. To predanje očitovalo se i u trenutku njezinog prijelaza s ovoga svijeta, kada ju je Gospodin pozvao na drugu obalu u petak, 27. travnja 2012.  Tako se predanje njezine volje, koje je njegovala cijeloga života sjedinilo s predanjem Njegovoj ljubavi za čitavu vječnost.

Zahvaljujemo iz sveg srca Gospodinu za njezin život. Neka nam svima bude uzor i poticaj, da u svom životu ostvarujemo potpuno predanje i sjedinjenje s Gospodinom, da Mu i mi, kada dođe vrijeme mognemo poput s. Redempte mirno i radosno poći u susret.