U psalmu devedesetom sveti pisac u desetom retku kaže: “Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset.” (a većina od njih muka je i ništavost, jer prolaze brzo i mi letimo odavle”).

Sa s. Anuncijatom se dogodila iznimka – jer njezini dani broje gotovo jedno stoljeće. A gospodar života darovao je zacijelo i više od 10 talenata s kojima je zauzeto radila kroz tako dugi raspon darovanog vremena. Zacijelo je bio vrlo ganut njezinim povratkom i sav razdragan uputio poziv: „Uđi u radost gospodara svoga“.

Katarina Voloder, a mnogi su je zvali sestra Kata, rođena je 30. rujna 1912. godine u Travniku. Potječe iz siromašne obitelji s desetero djece. U to su vrijeme djeca umirala od španjolske gripe, pa su umrla njezina dva brata i dvije sestre. Bila je deveto dijete, a kad je imala trinaest godina umrla joj je majka u porodu desetog djeteta. U svome životopisu piše: “Isus je od mene zatražio veliku žrtvu – žrtvu koja je najveća i najteža za svako dijete – uzevši mi milu i dragu majku. To je za mene bio strašan čas, jer sam izgubila sve na ovome svijetu. … Majka mi je na svom smrtnom času odredila drugu majku: pružila mi je kipić Blažene Djevice Marije i rekla: ‘Evo ti majke, kćeri!’ Od toga časa posebno štujem BDM, koja mi je bila kroz sve časove života učiteljica, tješiteljica i majka”. Poticaj u odabiru duhovnog zvanja bila joj je s. Vjera Vrebac, sestra njezine majke.

Osobno se susrela s našim sestrama za vrijeme priprave za Prvu sv. pričest. U to su vrijeme redovnice vršile bližu pripremu katoličke djece iz državnih osnovnih škola za primanje sakramenata. Sama piše: “Priprava za prvu sv. pričest pružila mi je priliku da sam mogla osjetiti veliku ljubav one časne sestre prema Bogu i djeci koju je pripremala. S kolikim nam je samo zanosom govorila o Isusu… Tada sam i ja poželjela biti časna sestra, i svu svoju ljubav pokloniti samo dragom Bogu i dušama.“

Osnovnu školu završila je u Travniku, tri godine učiteljske škole u Sarajevu, a završila ju je u našoj školi u Zagrebu 1934. Iste je godine stupila u Družbu. Pred polaganje prvih redovničkih zavjeta piše: “Jedva čekam taj dan – dan koji će biti najsretniji i najsvečaniji u cijelom mom životu. Od toga dana bit će sav moj život zahvala Svemogućemu za tako veliko i neopisivo dobročinstvo, koje meni, neznatnom zemaljskom stvoru, pruža u dio. Iz svega srca kličem: ‘Kriste, tvoja hoću biti, cijelim bićem Te ljubiti!’ Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1935., a doživotne 1938. godine.

Nakon diplome na višoj pedagoškoj školi radila je kao nastavnica u građanskoj školi sestara milosrdnica u Požegi i Zagrebu. Na poticaj profesora medicinskog fakulteta dr. Andrije Štampara, ujedno i predsjednika JAZU, sestra Kata, kako su s. Anuncijatu svi zvali, postala je član novoosnovanog Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada. Kroz 27 godina znanstvenog rada napredovala je do visokog stupnja zvanja – stručnog savjetnika. Kroz daljnji studij uz posao stekla je diplomu inženjera kemije.

Kao gost suradnik boravila je često u drugim znanstvenim institucijama u zemlji i inozemstvu. Rezultati njezinoga stručnog rada objavljeni su u više od 20 znanstvenih i stručnih publikacija u renomiranim domaćim i stranim časopisima i zbornicima. O svojim istraživanjima održavala je predavanja na brojnim kongresima širom Europe i Amerike. Nakon službenog umirovljenja još 16 godina radila je na Institutu Ruđer Bošković kao vanjski stručni suradnik.

U pismu što ga je prof. dr. Marko Branica uputio provincijalnoj glavarici Sestara milosrdnica u Zagrebu ocrtan je lik sestre Anuncijate kao izvanrednog znanstvenika i stručnjaka a zatim nastavlja: “Njezina izvanredna energija i preciznost u rješavanju kemijskih problema proizlazi iz njene životne orijentacije ka humanom radu. Njezina snaga i intenzitet djelovanja odlikuje samo one redovnice čiji je karakter i osnovno opredjeljenje duboka vjera u Krista koju je uvijek javno ispovijedala.

Ona je više od pola stoljeća obasjavala snažnom vjerom, optimizmom i moralnom podrškom mnoge suradnike. Nikada ih nije razlikovala po društvenom položaju ili dobi. Bila je uvijek spremna pomoći svakomu u osobnim životnim teškoćama i krizama. Njezina nesebična pomoć proizlazila je iz potpune predanosti dobrom Bogu i njene životne orijentacije pomoći bližnjemu.”

Na njezinom putu predanja u redovničkom životu, u svestranom djelotvornom pomaganju, kako je sama govorila, mnogo joj je svojom svetošću pomagao sluga Božji o. Ante Antić pod čijim je vodstvom punih 15 godina vršila duhovni apostolat.

Bila je među prvim sestrama koje su, da bi preživjele teška poratna vremena, morale potražiti zaposlenje u građanskom odijelu, a ipak sačuvale redovničko zajedništvo. Sve svoje slobodno vrijeme posvetila je siromašnim studentima, bolesnima, osobito mladima.

Za vrijeme zatočeništva blaženog Alojzija Stepinca otišla je uz duhovnu potporu o. Antića u Krašić i prerušena u seljanku uspjela je noću ući u župsku kuću i zatočenom nadbiskupu uzela uzorak krvi za analizu. Time se izložila velikoj opasnosti, ali naoružani stražari nisu shvatili varku.

Od 1971. – 1980. djelovala je kao profesor pedagogije i kemije u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu. Mnogim svećenicima kojima je predavala ostala je trajno u lijepoj uspomeni.

Uz mnoge odgovorne dužnosti s. Anuncijata održala je brojna predavanja prigodom raznih slavlja, obljetnica i proslava u mnogim crkvenim ustanovama.

U samostanu je poučavala mlade sestre i mnogima omogućila završavanje školovanja.

1980. godine imenovana je provincijalnom glavaricom Bosansko-hercegovačke provincije u Sarajevu. Nakon završenog mandata ostala je u Sarajevu i sređivala Biblioteku Vrhbosanske teološke škole.

U studenom 1992. za žestokog napada srpske vojske na Sarajevo s mnogim je sestrama izbjegla iz Bosne. Po završetku rata izrazila je želju ostati u Zagrebu.

Nikada, pa ni u visokoj životnoj dobi nije odustala od pomaganja i poučavanja uglavnom izbjeglih, siromašnih đaka i studenata.

Na kraju je važno istaknuti da je s. Anuncijata bila i ostala do konca života redovnica, osoba molitve, koja je revno vršila redovničke dužnosti, provodeći dnevno velik dio vremena u meditaciji i klanjanju pred Presvetim, odakle je crpila snagu za svoj prebogato karitativno djelovanje, gledajući poput Sv. Vinka u svakom potrebniku lik živoga Isusa Krista.

Iako je bila neumorna u ljubavi prema bližnjemu, godine i bolest prikovale su je uz krevet odakle je svojom neprestanom molitvom pratila one kojima je na svom životnom putu pomagala. 22. veljače Gospodin ju je pozvao da odmori svoje umorno tijelo i nađe mir u Njegovu naručju. Neka On bude nagrada za sve dobro učinjeno bratu čovjeku i obasjao je svjetlom svoga Lica.

S. Gertruda Zenko