Sestra Marija Bogoslova, Stanka Škof, rođena je 20. srpnja 1931. godine u Ščrbincu, općina Belec od oca Marka i majke Josipe r. Motočić. Rasla je u kršćanskoj obitelji, koja je i djecu odgajala u tom duhu. Nakon osnovne škole razmišljala je o samostanu i u tim promišljanjima sama rekla: “Bože, Tebe ljubim i željela bih samo za Tebe živjeti. Podvostručila sam svoje molitve, svaki dan sam upravljala svoje vruće molitve Gospodinu da mi uistinu dade spoznati, što želi od mene. Nisam dugo čekala, brzo su se uslišale moje molitve. Osjećala sam u duši da me dobri Bog zove u samostan: To je bilo u mojoj 19. godini života”. Bog je dalje sve vodio, jer je sve u Njegovim rukama. Molitva dobrom Bogu i Majci Božjoj bila je njezina svakodnevna snaga.

U samostan je došla 15. siječnja 1954. godine. Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1955. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1956., a doživotne 15. kolovoza 1961. U vremenu svoga redovničkog života obavljala je domaćinske poslove u našim kućama u Ljubešćici, Gradecu, Lužnici, Velikom Bukovcu, Grubišnom Polju, Sisku, Vrbasu i u Kući matici. Od godine 1977. po volji poglavarica boravila je kod obitelji Špoljar u Zagrebu, na Ljubinkovcu, i pomagala im u njihovoj starosti i bolesti. U tu je svoju dužnost uložila sve svoje snage. Mnogi je se sjećaju kako je ne žaleći truda, obilazila bližnje pomažući im u različitim potrebama.

21. lipnja 2010. vratila se u redovničku zajednicu, već teško bolesna. Sestre je prihvaćala s ljubavlju, govorila im svoje doživljaje, zahvalna za svaku uslugu, ljubav, brigu i pažnju. Dogorijevala je svjesna svoje slabosti, pripremajući u srcu mjesto za dobrog Boga. Preminula je u Zagrebu u Zaraznoj bolnici 19. listopada 2010. kao svijeća koja polako dogorijeva dok se posve ne ugasi.

U svom je životopisu gotovo pjesnički pisala o svojem zagorskom krajoliku: „Čovječje srce nije nikad tako tužno, a da se ne bi razveselilo nad ovom divnom prirodom. U ovako divnoj prirodi rodi se“ naša s. M. Bogoslova. Sada je vraćamo ovoj zagorskoj grudi kako bi u njoj počivala do uskrsnuća, kada ćemo se svi naći pred našim Vječnim Sucem.

Kao mlada sestra u svom je životopisu napisala: “Dragi Isus bio je dobri pastir moje duše. Vodio me na obilnu pašu videći moju dušu kako gladuje i žeđa samo Njega. Doveo me i pustio da pasem u Njegovoj blizini.“ Svojim pouzdanjem u Boga opravdala je ove davno napisane riječi. Isus ju je zaista vodio unatoč teškom i trnovitom životnom putu. Doveo ju je pripravnu k sebi, da utaži njenu glad i žeđ za Njegovom blizinom. Neka je u svom milosrđu primi u zagrljaj svoje vječne Ljubavi.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine, i neka joj svjetlost vječna svijetli!