Sestra Marija Vincencija, Jelena Bošnjak rođena je 4. veljače 1924. godine u Osoju, župa Dicmo Donje od oca Marka i majke Ive rođ. Jadrić. Potječe iz pobožne kršćanske obitelji s petero djece od kojih je Jelena treće dijete.

U vrijeme rata, 1942. godine, stariji brat Jure nestao je u svojoj 22. godini života i nikad se nije saznalo kako i gdje je završio svoj ovozemaljski život. Drugi brat Ivan umro je nakon krštenja, star tek osam dana. Gospodin ga je pridružio zboru anđela.

Osnovnu školu Jelena je završila u Dicmu a nakon toga dolazi u Zagreb. Kao seminerka završava gimnaziju i odlučuje se za redovnički život. U samostan dolazi 29. kolovoza 1943. godine. Prve zavjete polaže 15. kolovoza 1945., a doživotne 15. kolovoza 1948. godine.

Bila su to teška, poratna vremena. Nakon prvih zavjeta, 1945. godine, s. M. Vincencija provela je kratko vrijeme u Lužnici pomažući sestrama u gospodarstvu, a nakon dva mjeseca započela je rad u bolnici kao instrumentarka. Ubrzo se razboljela i liječila od tuberkuloze. Nakon oporavka, godine 1952., počela je raditi u Dječjoj bolnici u Klaićevoj u računovodstvu. U međuvremenu, godine 1958., polaže stručni ispit za zvanje računskog referenta, a nakon toga postiže zvanje ekonomiste na Višoj ekonomskoj školi u Varaždinu. S tim zvanjem radi u Farmaceutskoj školi, a potom u Dječjem centru “Budućnost” u Gundulićevoj 12 sve do umirovljenja godine 1983. Nakon umirovljenja vršila je kućne poslove, a godine 1984. preuzima vođenje socijalnog i zdravstvenog osiguranja sestara u Kući matici. Mnogo truda uložila je čineći usluge sestrama u administrativnim poslovima. Svaka usluga koju je činila bila je potkrijepljena osmijehom i radošću. Bila je nositeljica radosti i optimizma.

2007. god. počele su slabiti njene fizičke snage.  I sada, kada je prešla s onu stranu obale života, sjećamo se njene priprave na taj konačni prijelaz koji je čekala primivši svete sakramente i moleći sa sestrama.

Nekoć je u svom životopisu zapisala: “Zahvalna sam dragom Bogu što me je pozvao baš u ovaj samostan, u ovu redovničku zajednicu sestara milosrdnica. Bog je ovim pozivom meni pružio ruku koju sam ja s velikim veseljem primila i molim se da nikad ne ispustim tu Božju ruku koja me vodi kroz život, da me kao svoje dijete dovede do sretne vječnosti”. I završava: “Dragi Bože, hvala Ti na svemu”.

Doista, držala se Božje ruke do kraja života moleći ga da dođe po nju.

Neka je Gospodin nagradi za sve dobro koje je činila nama i onima s kojima je u životu surađivala. Neka joj udijeli sretnu vječnost u svojoj blizini i u društvu svetih.