Pogledaj sve web stranice Družbe

preminula je 2. rujna 2010.

Sestra Minervina, Franjka Račić

In memoriam

Sestra Minervina, Franjka Račić, rođena je 19. siječnja 1923. god. u Lučincima kod Požege, u župi Skenderovci. Sestra Minervina je najstarija od triju kćeri svojih roditelja, oca Vinka i majke Milke r. Bašić, o kojima piše s velikom ljubavlju. Školu je polazila u svom rodnom selu i pomagala roditeljima u kući. Godine 1937. pošla je u Požegu u duhovne vježbe kod sestara milosrdnica i odmah nakon duhovnih vježbi zamolila da je prime u samostan. Ostala je sa sestrama četiri godine pomažući u kućnim poslovima i upoznavajući redovnički život. Nakon toga je odlučila započeti kandidaturu, pa tako 3. kolovoza 1940. dolazi u Zagreb i započinje bližu pripremu za redovnički život. Uz samostanske dužnosti s radošću se pripremala za primanje redovničkog odijela, koje je obukla 14. kolovoza 1941. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1942., a doživotne 15. kolovoza 1946. godine.

Sestra Minervina bila je medicinska sestra, pa je svoje služenje Bogu u osobi bolesnika vršila u Osijeku, Požegi, u Zagrebu na Srebrnjaku, u Susedgradu u Domu zdravlja i Sarajevu, njegujući ne samo tijelo već i dušu svake osobe. Ulaskom u mirovinu preuzela je službu predstojnice u sarajevskoj zajednici i u Provincijalnoj upravi u Sarajevu. Uz to služenje pomagala je u svim kućanskim poslovima: u Marindvoru, Sarajevu, u Livnu u samostanu i u župi. Svojom jednostavnošću i velikom ljubavlju i jednostavne je poslove činila velikima. Godine 1993. došla je u Zagreb i tu je svojom brigom i pažnjom dvorila bolesne sestre u kućnoj bolnici. Preuzela je i noćna dežurstva i djela ljubavi prema bolesnim sestrama i nama s kojima je živjela. Činila je to velikom strpljivošću sve do 2004. godine kada je i sama trebala pomoć drugih. Bila je skromna, jednostavna i samozatajna, zračila je vedrinom, finoćom, a nadasve svojom dobrotom. U njezinoj se blizini mogla osjetiti Božja prisutnost i Njegova ljubav. Na njezinom se licu odražavala radost koju svijet ne može davati.

Ni bolest nije izbrisala trag ovih krjeposti, već su još više zasjale u strpljivom nošenju svagdašnjega križa i razapetosti na krevetu boli.

Jedna sestra reče: „Umrla je tiho kao što je tiho i živjela“. Ipak, njezina samozatajnost i tišina govore više nego sva buka ovoga svijeta. Njezin život i smrt jasno nam pokazuju da sve ovo ovdje doista prolazi i da valja graditi život u tišini svagdanjega služenja Bogu u braći darovanoj na životnom putu.

Neka nam njezin život bude primjer i poticaj na radosno služenje kako bismo zajedno s njome zavrijedili život u radosnoj vječnosti.

Gospodine, daruj joj radost vječnoga života.

 

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!