Sestre milosrdnice u novije vrijeme svake godine uoči rođendana s. Žarke, Julijane Ivasić (rođena 18. studenoga 1908. godine, strijeljana na groblju u Gospiću pokraj kapele sv. Magdalene 16. svibnja 1946. godine u dobi od 37 godina) nađu se u njezinu rodnom Krašiću. I ove je godine 17. studenoga o 115. obljetnici rođenja s. Žarke nekoliko sestara iz Zagreba u večernjim satima pohodilo Krašić, na čelu sa s. M. Barbarom Vručina, provincijalnom poglavaricom, te dvjema članicama vrhovne uprave. Srdačan prijem od strane vlč. Ivana Vučaka, župnika, i sestara Služavki Malog Isusa unio je toplinu u prohladnu krašičku večer.

Nakon molitve i paljenja svijeća na mjestu gdje je nekada bila rodna kuća s. Žarke, sestre su se uputile prema župnoj crkvi Presvetoga Trojstva. Sudjelovale su na klanjanju pred Presvetim oltarskim sakramentom te moljenju Gospine Krunice u crkvi, u kojoj je bl. Alojzije Stepinac izmolio bezbroj krunica za Crkvu u Hrvata i za hrvatski narod. Bile su ujedinjene u molitvi sa svojim Svecem i tolikima koji su iste večeri, uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, paljenjem svijeća i molitvom izražavali zahvalnost za žrtve brojnih junaka i svjedoka domoljublja, koji su dali svoj život za Domovinu.

Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Ivan Vučak, župnik, a sestre milosrdnice sudjelovale su u liturgijskom pjevanju u zajedništvu sa župljanima. Župnik je u homiliji naglasio da misterij zla u svakom vremenu ima svoje obličje, pozvavši se na odlomak evanđelja dana: »Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi« (Lk 17, 28-30). Mnogi nisu očekivali Božji pohod u uhodanoj svakidašnjici. Ali nisu se ni trudili upoznati Boga i njegovu mudrost. Da jesu shvatili bi što znače riječi: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti« (Lk 9, 22-25).

 Jesu li na to mislili oni koji su razarali i ubijali, progonili sestre u Drugom svjetskom ratu i poraću samo zato što su vršile Božje zapovjedi i jednako pomagale unesrećenima. A mogle su to jer su svojevoljno prihvatile siromaštvo koje potiče na Božju blizinu i traženje pomoći od njega, dok se u izobilju često zaboravlja na Boga.

Sestra Žarka kao i druge sestre bile su mučene i zatvarane, često gladne i žedne, ali u radu s ranjenicima i bolesnicima gledale su samog Boga. U bolnicama su se žrtvovale za sve bolesnike i ranjenike bez razlike. Ne ispitujući kojoj vojsci pripada unesrećeni, jednakom su brižljivošću liječile i partizanske ranjenike; nije ih zanimala vjera ili nacionalnost bolesnika koji su primani u bolnice. Jedini i neoprostiv grijeh bio im je što su pružale pomoć i ranjenim ustaškim vojnicima, a one su pred sobom gledale samo bolesnog čovjeka kojemu je potrebno poviti rane i ublažiti mu bol.

Unatoč tomu stradale su mučenički, bez suda i presude. Ubili su ih zločinci čija su imena nestala, ali one žive u sjećanjima, u molitvama, u nastojanjima da budu uzdignute na čast oltara. U psalmu 34,17, Sveto pismo naglašava: »Lice se Jahvino okreće protiv zločinaca da im spomen zatre na zemlji«. Povijest dakle svjedoči da oni koji nepravedno sude i ubijaju brzo iščeznu iz sjećanja ljudi, nestanu kao da ih nije ni bilo. Njihov se život urušava već na ovom svijetu i često odlazi u prazninu završavajući u tami zaborava.

 Žrtve naprotiv žive. Njih se sjećamo. Njihova imena izgovaramo, jer one svijetle. One blagoslovom privlače zagrljaj neba na svoj narod. Zahvaljujući stoga Bogu što je izlio Duha Svetoga na svoje službenice s. Žarku Ivasić i njezine susestre mučenice, koje su nastojale ići putem savršenog nasljedovanja Isusa Krista vršenjem djelâ ljubavi milosrđa, upućena je žarka molitva Gospodinu da proslavi svoje službenice čašću oltara. Posebno se molilo za Crkvu i hrvatski narod, za nova duhovna zvanja u Družbi sestara milosrdnica te da svi ostanu vjerni Bogu, vjerni savjesti, vjerni dobru i istini.

Vjerujemo da su se naše mučenice već pridružile povorci onih koji su herojski prinijeli svoj život, stavivši ga u izravan odnos s Kristovom žrtvom: »Eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama« (Otk 7,9). Neka naša s. Žarka i njezine susestre mučenice, uzdignute jednom na čast oltara, budu naša zaštita i obrana od budućih zala, da se u našoj domovini Hrvatskoj nikad više ne ponove stradanja, patnje i mučeništva kakvih je u njezinoj povijesti bilo i previše.

  s. M. Ines Tutić