Uz 175. obljetnicu dolaska sestara milosrdnica u Zagreb, sestre milosrdnice ove godine slave i 25. godišnjicu ponovnog otvaranja Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrdnica.

Kada su sredinom 19. stoljeća  došle u Zagreb iz Tirola, uz blagoslov kardinala Jurja Haulika, sestre milosrdnice započele su pionirski pothvat sustavnog obrazovanja ženske mladeži  u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa sve do Bugarske i Turske osnivajući brojne škole, vrtiće i zavode. Uz glasovitu preparandiju – učiteljsku školu  u kojoj su se sustavno formirale brojne generacije učiteljica, najznačajniji iskorak Družbe bio je osnivanje Ženske realne gimnazije sestara milosrdnica 1926. godine u Zagrebu. Ova gimnazija svojim obrazovanjem iznjedrila je brojne intelektualke, majke i  vrhunske znanstvenice u našem narodu. No, 1945. odlukom jugoslavenskih vlasti  gimnazija se zatvara, a zgradu novosagrađene gimnazije na Savskoj 77 oduzima država. Kada su nastupila bolja vremena, točno nakon 50 godina, u slobodnoj Republici Hrvatskoj Družba sestara milosrdnica 1995. godine ponovno otvara Žensku opću gimnaziju  sestara milosrdnica  – sljednicu  Ženske realne gimnazije koja ponovno, sada već 25 godina, u katoličkom duhu odgaja i obrazuje nove naraštaje djevojaka.

Za svoj srebrni jubilej Ženska opća gimnazija je na dar dobila kapelicu „Božjeg milosrđa” koju je  7. srpnja 2020. godine blagoslovio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u koncelebraciji s duhovnikom škole vlč. Petrom Mlakarom. Uvodni pozdrav uputila je vrhovna poglavarica sestara milosrdnica s. Miroslava Bradica koja je bila i prva ravnateljica Ženske opće gimnazije. Naglasila je kako su  sestre, profesori i učenice čeznuli  za posvećenim prostorom u kojem će se svakodnevno događati susret sa živim Bogom. U svojoj homiliji mons. Ivan Šaško rekao je: „1. Primjereno je pokraj oltara, na ambonu, ispod ove slike Milosrdnoga Isusa, u ovome slavlju razmatrati upravo ovu naviještenu Božju riječ o vodi, o izvoru, o taženju žeđi.

U poglavlju iz kojega je preuzeto Evanđelje Isus je govorio o svome podrijetlu i o svome skorom odlasku. Sada naviješta dar Duha Svetoga posljednjega dana blagdana Sjenica. Toga je dana židovski odbor prinosio žrtvu ljevanicu vodom iz vrela Siloama. Time se molilo za dar kiše za godinu koja je započela, ali se molilo i za duhovnu obnovu Svetoga grada koju je navijestio prorok Ezekiel simbolom vode koja izvire iz Hrama i oplođuje svu zemlju (usp. Ez 47, 1-12).

Čuli smo da je Isus ustao i povikao. To su proročke geste: ustati i povikati. To je odgovor na iščekivanje naroda. Naviknuti smo u Starome zavjetu na izraz: usta prorok…, dok je uzvik proročki način govora, jer riječ koja mu je povjerena ne može držati za sebe, nego ju uzvikuje da bi ju svi mogli čuti.

2. „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!“ Žeđ je snažna sastavnica u svim kulturama. Bog je uz žeđ naroda u pustinji vezao očitovanje svoje vjernosti. Od tada nadalje žeđ u Svetome pismu ima povlašteno mjesto.

Bog je dao da voda provre iz stijene (usp. Izl 17, 6) U spomenu izabranoga naroda taj je dar ostao duhovnim iskustvom; značio je da punina postojanja prema kojoj čovjek teži dolazi samo od Boga.

Biti žedan znači čeznuti za puninom koja odgovara pozivu koji živi u čovjeku od kada smo stvoreni na njegovu sliku. Božja riječ, kada je prihvaćena, ispunja tu čežnju, jer otvara odnosu sa Živim. Žeđ za Bogom često nalazimo u psalmima, osobito u odnosu prema hramskoj liturgiji, jer u Hramu molitelj susreće Prisutnost.

3. Budući da je Isus izvor žive vode, vjernik koji se njemu obraća i koji pije s toga Izvora i sam – zahvaljujući povezanost s Isusom – postaje izvorom. Čuli smo da će „rijeke žive vode poteći iz njegove utrobe“.

Riječ koju prevodi naša riječ ‘utroba’ na grčkome je ‘koilia’, a odgovara biblijskomu srcu, otajstvenomu sjedištu ne samo osjećaja nego i životnosti u kojoj se događa i ispunja i ono što se ne vidi.

Ta slika izvora primijenjena je na Boga (usp. Iz 12, 3; Zah 14, 8), ali i na čovjeka koji izvršuje pravednost, ne izvanjske obrede, kao što je post, nego velikodušnu zauzetost u služenju bližnjima. Čovjek koji tako čini bit će poput navodnjena vrta, poput studenca kojemu voda nikad ne presuši (usp. Iz 58, 11).

Rijeke žive vode su život za kojim je Izrael čeznuo. Zbog toga je voda bila simbol Zakona, Nauka (Torah) koji oživljuje, o kojemu je rečeno da će u vrijeme novoga Saveza biti upisan u srce.

Isus ostvaruje to obećanje; to je rekao o Duhu kojega će primiti oni koji vjeruju u njega. Voda je simbol Duha koji će u punini biti izliven na kraju vremena. Božji je Duh je uvijek prisutan u povijesti; njegovi su se darovi nazirali i očitovali te navijestili puninu nakon Kristove proslave u smrti i uskrsnuću.

I ovo je mjesto na kojemu se blaži ljudska žeđ za Gospodinom, za radošću, nadom, za vječnošću. I na ovome mjestu Isus želi zaliti vodom života cijeli naš život.

To čini darom svoga Duha koji preobražava. Božji plan s nama je povjeren Duhu koji je u nama i očituje se – po našoj slobodi – u ljubavi i milosrđu.

4. Ti su sadržaji, braćo i sestre prisutni u ovome slavlju; toga smo otajstva dio u posveti i blagoslovu crkava i kapela. Rijeke žive vode potekle su iz Kristova probodenog boka. Važno je da živa voda izvire iz rane.

Mi se bojimo rana, ranjenosti i ranjivosti. No, ta su trpljenja prozori kroz koje prolazi ljubav. Isus nas uči da je svojim Duhom s nama i u nama u životnim ranama. Zato će i ova kapela biti velika učionica, laboratorij u kojemu od Isusa učimo kako dati ljubavi da ne provire samo iz oduševljenja i radosti, nego – što je najteže životno naučiti – i iz rana. Pritom nismo sami. Crkva je zajedništvo u vjeri koje nam pomaže razumjeti i ulaziti u otajstvo, kako bismo po sakramentima zagrabili živu vodu i surađivali s Duhom među nama i u nama.

Da bismo to mogli, Isus nam govori da nije potrebno puno. Dovoljno je biti žedan – „Ako je tko žedan…“ Zbog toga i sv. Augustin piše da je vjera čežnja, žarka želja.

Možda vam je poznata anegdota otaca pustinjaka koja govori o učitelju koji svoga učenika odvodi na obalu jezera, uranja mu glavu u vodu i zatim ga pita: Što si najviše želio, kada ti je glava bila pod vodom? Bez razmišljanja odgovori: Zraka. Učitelj mu kaže: Dok ne budeš čeznuo za Duhom Svetim onako kako si želio doći do zraka kada ti je nedostajalo daha, nisi istinski Kristov učenik.

5. Ljubav uvijek žeđa; ljubav je uvijek gladna. Ovdje u ovoj gimnaziji i u ozračju sestara milosrdnica uvijek iznova to učimo: o ljudskoj žeđi, ne zaboravljajući Isusovu riječ na križu koju je u svoju dušu i u svoje tijelo urezala sveta Majka Terezija: Žedan sam.

U duhu vidim nastavnike i učenice kako dolaze na molitvu i ovdje – gledajući pred sobom lik Gospodina – predaju svoje molitve, svoje čežnje: od jednostavnih svakidašnjih zahvala i prošnja za ispunjenje kratkotrajnih potreba do onih životnih čežnja, molitve za svjetlo, za snagu i osobito za nošenje s ranama; za pomirenja i oproštenja; za pronalaženje ljubavi i bogatstva tamo gdje se susreo gubitak; za sigurnost prepoznatoga poziva koji ima sjaj pronađenoga bisera i okus milosrđa.

Vidim ovdje tragove mladih duša koje traže i nalaze, koje će tek godinama nakon školskih sati otkriti da su upravo ovdje čuli nosivu riječ, doživjeli dodire koji nose ljepotu vječnosti. Puno se toga uči od drugih ljudi, ali samo u jednome Isus sažima ono što želi da učimo od njega; samo na jednome mjestu kaže: učite se od mene, a tiče se krotkosti i poniznosti. To je mudrost koja uvijek raduje.

Ovo je mjesto na kojemu će se moći naći svježina milosrđa, poniznosti i radosti. Ona je sposobna obnavljati, čime škola dobiva novu snagu i širinu: u međusobnim odnosima, u izvršavanju obveza, u vraćanju oduševljenja, u jačanju zajedništva. Možda će se nekomu činiti da je u nedostatku prostora u školi neprimjereno ovakav prostor uređivati za kapelu, ali ovo nipošto nije oduzimanje prostora, nego njegovo širenje. Tamo gdje se po srcima ljudi nađe mjesta za kapelu, Gospodin pronalazi najprije nove duhovne prostore, a zatim se čudesno pojavljuju odgovori i na druge potrebe.

6. U belgijskome Leuvenu nalazi se poznata fontana (kipara Jefa Claerhouta, rođ. 1937.), nazvana ‘Fons sapientiae’, Vrelo mudrosti, lako prepoznatljiva u humorističnome odnosu prema crkvenoj sintagmi često korištenoj u obrazovnome ozračju – ‘Sedes Sapientiae’ (Prijestolje Mudrosti).

Smisao i značenje toga kipa ima više slojeva, ali me potaknulo to što skulptura prikazuje čovjeka koji u jednoj ruci drži knjigu koju čita, a drugom rukom iz posude u glavu ulijeva vodu, kao metaforu znanja. I mi u hrvatskome imamo izraz da je nekomu potrebno ili je teško ‘uliti znanje’. Takav pristup, shvaćanje učenja, odgoja, izvanjskim djelovanjem nije bio rijedak niti je danas nestao.

U ovoj kapeli očit je drugi pristup koji je vidljiv i na ovoj slici Milosrdnoga Isusa, ali ponajprije u prostoru u kojemu govore ambon i oltar, pri čemu nam se Bog daje da budemo dionici njegova otajstva. On daje sebe da ga prihvatimo cijelim bićem. To nije krug zatvoren u našemu djelovanju, iz izvora kojemu smo mi glavni nositelji, početak i smisao. Ovdje je početak u Božjemu darivanju po Isusu Kristu.

Moleći Krunicu Božjega milosrđa u zaključnoj molitvi zazivamo: „O Krvi i Vodo, što potekoste iz Srca Isusova kao izvor milosrđa za nas, uzdam se u tebe!“

Nepoznati je pisac napisao pobožne stihove koji pjevaju molitvu pred Presvetim (Fons misericordiae: Christi corpus ave):

„Fons misericordiae / Mundum rorat hodie / Nova roris aspergine, / Sacro suo sanguine. / Christi corpus ave, / Qui nos pascis tam suave, / Iesu nostri miserere“, koja u osobnome prijevodu glasi: „Vrelo to milosrđa / danas sav svijet zalijeva / novim rosnim kapima, Krv njegova presveta. / Zdravo Tijelo Kristovo! Jelo ti si preslatko! Smiluj nam se, Isuse.“

Nakon misnog slavlja riječ zahvale mons. Ivanu Šašku uputila je ravnateljica s. Danijela Dinjar radujući se što škola dobiva mjesto duhovne okrjepe koje će doprinijeti duhovnom rastu kako učenica tako i njihovih roditelja i profesora.  

s.E.P.