Za naše postojanje danas i općenito u svijetu zaslužno je dvoje naših utemeljitelja koji su slijedeći Božji  glas sjedinili svoje snage u zajedničku srž ljubavi prema Bogu i čovjeku te darovali, a ujedno i obznanili pomalo zaboravljenu činjenicu da je čovjek stvoren da živi i da se raduje u zajedništvu s Bogom i svojim bližnjem, i da svoje snage koje crpi od Boga daruje drugima.

Sv. Vinko Paulski 

Rođen je 1581. godine u Pouyu u Francuskoj. Za svećenika je zaređen 1600.g., a umro je u Parizu 1660.g.

Sv. Lujza de Marillac

Rođena je 1591. u Parizu u Francuskoj. Sa svetim Vinkom osnovala je Kćeri Kršćanske ljubavi. Umrla je 15. ožujka 1660. godine.

SESTRE MILOSRDNICE U HRVATSKOJ

Za prisutnost i djelovanje sestara milosrdnica na hrvatskom tlu zaslužan je tadašnji zagrebački biskup a kasnije prvi zagrebački nadbiskup

Kardinal Juraj Haulik 

Rođen je 20. travnja 1788. godine, u Trnavi, Slovačka. Teologiju i filozofiju studirao je u Trnavi, Ostrogonu i Beču. Za zagrebačkog biskupa imenovan je 10. prosinca 1837. godine, a uzdignućem Zagrebačke biskupije na razinu nadbiskupije, Bulom Ubi primum placuit pape Pija IX. iz 1852. godine, 11. prosinca 1852.godine postaje prvim zagrebačkim nadbiskupom. Umro je 11. svibnja 1869. godine, u Zagrebu.

Dolazak sestara u Hrvatsku

Prve sestre milosrdnice došle su u Hrvatsku na poziv kardinala Jurja Haulika, zagrebačkog nadbiskupa, koji je već na početku svog biskupovanja nastojao da u Zagrebu osnuje samostan koji bi se bavio odgojem siromašnih djevojčica. Godine 1840. kupio je livadu u današnjoj Frankopanskoj ulici. Gradnja samostana trajala je od 1841. do 1845. g., no nastavljena je i nakon dolaska sestara jer se još mnogo toga trebalo nadograditi. Prva biskupova zamisao bila je da dovede sestre iz Beča, ali očito je Božji plan bio drugačiji. U nedostatku sestara, zbog ondašnje epidemije kolere koja je neumoljivo oduzimala živote, superior milosrdnih sestara u Beču E. M. Hurez nije mogao udovoljiti biskupovoj molbi te se kardinal Haulik obratio tirolskom brixenskom knezu – biskupu Bernhardu Galuri sa zamolbom da mu iz svoje biskupije pošalje nekoliko sestara. Tako su su prve sestre stigle iz Zamsa u Zagreb u rujnu 1845. godine, njih šest.

Odmah po dolasku sestre su započele s radom, i to najprije u školi – otvaraju samostansku Žensku osnovnu školu. Nakon tri mjeseca otvaraju bolnicu u samostanu i nedjeljnu školu. Zagrebački samostan bio je jedanaest godina povezan Tirolskom provincijom, kao filijala Kuće matice u Zamsu, a potom se osamostalio kao Kuća matica 1856.g. mada je i prije tog čina djelovao gotovo samostalno. Nakon toga slijedila je već spomenuta nadogradnja samostana koja je konačno je završena 1926. godine; dakle, gradnja je trajala 80. godina. Samostanska škola prerasla je u brojne i raznovrsne škole diljem Hrvatske i svijeta, a samostanska bolnica od skromnih osam kreveta prerasla je u bolnicu na Vinogradskoj cesti, danas Kliničku bolnicu “Sestre milosrdnice”.

Osim u Zagrebu sestre su gradile škole i bolnice u Hrvatskoj, Srbiji, Bugarskoj, Argentini. I tako sve do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata školske zgrade su nacionalizirane i samostansko je vlasništvo znatno smanjeno. Sva prijašnja stradavanja samostana (u potresima i u manjim požarima u nekoliko navrata) nisu bila ništa prema ovome jer je u pitanje doveden i sam opstanak Družbe. Sva je imovina nacionalizirana, a sestre su istjerane iz vlastitih škola i bolnica. Bile su prisiljene raditi u uredima i to u građanskom odijelu, jer im redovničko odijelo nije bilo dopušteno. Ipak, temeljne vinkovske djelatnosti nisu se nikad ugasile u našoj Družbi. Istjerane iz škola, sestre su radile u vlastitim vrtićima i na župama. Kad im u bolnicama nije bilo dopušteno redovničko odijelo, sestre su radile u građanskom odijelu, jer i u Vinkovo vrijeme sestre nisu nosile prepoznatljivo odijelo pa ipak su bile službenice siromaha.Bilo je to najteže razdoblje u povijesti Družbe, doba borbe za opstanak o čemu svjedoči i visoki samostanski zid koji je tada podignut u Varšavskoj ulici.

U samostalnoj Hrvatskoj sestre su ponovno počele raditi u vlastitim i državnim školama, a u svim bolnicama dopušteno im je nositi redovničko odijelo. Sestre nastavljaju svoje samozatajno milosrdničko služenje “bilo to zgodno ili nezgodno”, kako kaže sv. Pavao. Danas je to prvenstveno rad u prosvjeti i zdravstvu, no svaki Božji dar i talent dobro je došao i naći će svoje mjesto u milosrdničkom služenju.