Pogledaj sve web stranice Družbe

preminula 24. prosinca 2011,

s. Aurea, Marija Car

In memoriam

„Putovi su Božji nedokučivi i milost pobjeđuje sve.“ (Životopis)

U ranim jutarnjim satima na Badnjak ove godine ispunjenje svoga Došašća doživjela je naša s. Aurea. Iščekujući rođendan Isusa Krista, dočekala je Njegov dolazak kao krunu svoga predanja.

Kako to da je s. Aurea napustila ovaj svijet pred sam blagdan Božića? To zaista nije ništa izvanredno, jer mnogi umiru na Božić. Kako svaki život ima jednu dugačku nit kojom je spojen njegov početak i završetak, tako sada možemo promatrati jedinstvenost života s. Aureje. Čitajući njezin životopis, može se primijetiti da je upravo vremenu došašća i Božiću posvetila mnogo pozornosti. Zastala sam nad rečenicom koju je napisala: “U djetinjstvu bio je za mene najdraži blagdan Božić… U adventu sam rado polazila zornicama.“ (Životopis) Razmatrala bi tako o Božjem silasku na zemlju promatrajući malo Dijete u jaslama. Je li njezin prijelaz iz vremenitosti u vječnost upravo o Božiću svojevrstan dar Isusa kojim je počastio s. Aureu?

Iz životopisa s. Aureje, Marije Car, doznajemo kako joj je djetinjstvo bilo puno radosti, premda se u obitelji živjelo skromno. Rođena je 10. siječnja 1922. godine u Humu Bistričkom, župa Marija Bistrica, u brojnoj obitelji sa sedmero djece. Roditelji Antun i Kata, rođena Meštrović bili su duboko pobožni pa su tako odgajali i svoju djecu. U obitelji se svakodnevno molilo, a djeca bi prije spavanja dobila majčin blagoslov. To vrijeme bezbrižnog djetinjstva polako je odmicalo, a zamijenile su ga školske brige. Marija je bila krhkoga zdravlja pa je u školu krenula kasnije. Učiteljica joj je bila časna sestra milosrdnica i djecu je poučavala svemu, od molitve pa do raznih drugih umijeća. Marija je posebno voljela izradu ručnih radova, a i raznorazne priče koje im je pripovijedala učiteljica. Prvu svetu pričest primila je u prvom razredu i posebno se rado sjećala toga dana. „…Isus, koji tako rado boravi među nama i raduje se našim dušama, toliko više kad prvi put dođe i posjeti nevinu dječju dušu.“ (Životopis) Tijekom školovanja osjećala je s. Aurea želju za redovničkim životom no roditelji nisu bili u mogućnosti školovati je, pa se morala strpjeti još neko vrijeme završila je domaćinski tečaj. Nakon nekog vremena ponovno je izrazila svoju želju časnim sestrama te su je preporučile kao kućnu pomoćnicu u zagrebačku Gradsku ubožnicu u kojoj su sestre radile. Tu je provela dvije godine i upoznala redovnički život i nakon što je uputila molbu vratila se na dva tjedna kući. Boravila je najradije u prirodi, gdje je mnogo molila potrebne milosti za svoje zvanje, osobito Majci Božjoj.

U Družbu je stupila 11. kolovoza 1941. Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1942., privremene zavjete je položila 15. kolovoza 1943., a doživotne 15. kolovoza 1946. godine.

Većinu svog redovničkog života provela je u Zemunu gdje je s ljubavlju obrađivala vrt. Posebno je voljela prirodu, a time i svoju dužnost. Po ljepoti i urednosti, vrt se je moglo usporediti s vrtom raja zemaljskoga. Tu je dužnost vršila pedeset godina. Bila je tiha, skromna, požrtvovna i molitvena duša.

U vrijeme domovinskog rata došla je u Lužnicu gdje je nastavila vršiti istu dužnost. Kad su je tjelesne snage napuštale pomagala je u kućnim poslovima, a 2004. godine preselila se u Kuću maticu gdje je sedam godina tiho izgarala i strpljivo nosila križ bolesti i nemoći.

Zahvaljujemo Gospodinu za skroman i jednostavan život, koji bio je došašće, iščekivanje susreta s Njime. Neka Gospodin, koji ju je upravo pred svoj rođendan primio u nebo i nama dadne milost radosnog susreta s Njime.