„Jasno, svagdje se čuje: ‘Nije baš lako, ali uz Božju pomoć ide.’ I mislim da u redovničkom životu među poteškoćama ima nešto što je lijepo, zapravo ima nešto što je najljepše, a to je naš nebeski Otac, koji nam uzvraća milošću za naše darove Njemu po svetim zavjetima. Kroz ovo vrijeme stizali su me i teži dani. Bilo je i takvih dana kada mi se sve to činilo i odviše teško. Ali, hvala Bogu, u mome srcu je uvijek iza toga gorjela pomisao na to da me Bog zove ili ‘Ustani i idi za mnom! U želji da ga slijedim sve do smrti, darujem svoj život Bogu sve do smrti.“ (Usp. S. Cecilija Mićanović: Zamolba za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta, Zagreb, 15. svibnja 1984.)

            Ovim riječima s. Cecilija dokazuje svoju pripadnost Bogu, koju želi zapečatiti polaganjem svojih doživotnih redovničkih zavjeta. Ali, ove riječi također zvuče kao oporuka koju, kao da je ispisala netom prije svoga odlaska s ovog svijeta. Uvijek je bila svjesna Gospodinova pohoda po križu, ali i njegove blizine, koja ju je hrabrila za korak naprijed. Gospodin ju je pozvao k sebi u vrijeme počinka i darovao joj vječnost, da otpočine od svojih križeva i bolesti 5. studenoga 2013. oko 03:00 sata, rano ujutro.

Sestra Cecilija, Luca, rođena je 26. rujna 1956. godine u Brčkom u Bosni i Hercegovini, od roditelja Nike i Mare, rođene Filipović. Bila je drugo od sedmero djece. Rasla je u kršćanskom duhu, što se u djecu posebno trudila usaditi majka. Imala je sretno djetinjstvo. U petom i šestom razredu, koje je polazila u Brčkom, nije bilo lako, često se govorilo protiv vjere, no to su bili trenutci kada se Luca mijenjala iznutra. Često bi odlazila k sestrama milosrdnicama, razgovarala bi s njima i stvarala planove kako će i ona postati jednom od njih. Osjećala je da je Bog zove i da mora poći. Završivši šesti razred osnovne škole ostavila je rodni dom, braću i sestre i otišla u samostan u Požegu, gdje je bila šest godina i završila osnovnu školu i gimnaziju.

1.kolovoza 1976. započela je bližu pripravu za redovnički život. U novicijat je primljena 14. kolovoza 1977., privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1979., a doživotne 15. kolovoza 1984. godine. Nakon položenih zavjeta, započela je Studij predškolskog odgoja na tadašnjem Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (sada Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Savska cesta 77), gdje je diplomirala 1981. godine. Svoje je redovničko služenje posvetila odgoju djece u Dječjem vrtiću Svetog Vinka, u kojem je djelovala više od dvadeset godina. Rad s djecom prožeo je njezinu osobnost i tu se davala bez mjere. Po prirodi je bila vesela, otvorena, uvijek spremna za igru, šalu, priču, pjesmu. Sjećamo se plesova, predstava i programa, koje je s djecom neumorno pripremala za majčin dan, o Božiću i Uskrsu. Rad s djecom ju je nadahnjivao i u interakciji s djecom pronalazila bi sebe dajući im nešto više od obične odgojiteljice, dajući im Boga.

Od 2005. godine, kada je počela pobolijevati, i dalje je, koliko je mogla, svoje snage posvećivala odgoju djece i svojoj zajednici. Gospodin ju je pohađao križevima, a u njoj je uvijek gorjela misao da je Bog zove, davala joj snage da ustane i neumorno pođe dalje.

Gospodin zna mjeru naših dana (Usp. Ps 39,5), koji su potrebni u tkanju vječnosti. I, kako reče s. Cecilija: „’Nije baš lako, ali uz Božju pomoć ide’. …U redovničkom životu među poteškoćama ima nešto što je lijepo, … a to je naš nebeski Otac, koji uzvraća milošću za naše darove …“ Gospodin je znao trenutak kada će je obdariti svojom milošću za dar Njemu darovan. Vjerujemo da se naša s. Cecilija preselila k Njemu, darivatelju svakog dara i milosti i da su njezine riječi, napisane gotovo na početku redovničkog života, našle ostvarenje u vječnosti: „U želji da ga slijedim sve do smrti, darujem svoj život Bogu sve do smrti.“ (Usp. S. Cecilija Mićanović: Zamolba za polaganje doživotnih redovničkih zavjeta, Zagreb, 15. svibnja 1984.). Njegovi su putovi često nedokučivi, iznenadni, no živeći tako iz dana u dan, dajući mu svakodnevno svoj život, svaki trenutak, bit ćemo pripravni otvoriti vrata kada On pokuca i jednoga dana biti sa svojom sestrom Cecilijom u vječnosti.

„A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!“ (Ps 39,8)

Primi je, Gospodine, i pribroji svojim blaženicima! Počivala u miru!