Sestra Georgija rođena je 1. svibnja 1938. godine u selu Jalševec, a krštena u župnoj crkvi Župe Sveta tri kralja u Svibovcu. Roditelji Marko i Vjekoslava odgojili su je kršćanski zajedno s još dvoje žive djece. Već u ranom djetinjstvu gajila je ljubav prema nebeskim stvarnostima, osobito prema Majci Božjoj. Kip Lurdske Gospe u crkvi često bi kitila cvijećem, a posebnu radost osjetila bi kada joj se pružila prilika pospremanja župne crkve i brisanja prašine na oltaru. Tada bi Ivka među svecima na oltaru zamišljala samo nebo. Ta osobita nježnost prema svetom razvijala se još više kada je prvi puta hodočastila u Mariju Bistricu i molila Majku Božju da je uzme za svoje dijete. Tada je po prvi puta vidjela i „bijele sestre“ i poželjela ostati uz njih. Sama je držala da se već tada u njoj rodila klica zvanja.

U Družbu je primljena u svibnju 1958. godine, a godinu dana kasnije obukla je redovničko odijelo. Privremene redovničke zavjete položila je 16. kolovoza 1960., a doživotne 1965. godine. Vesele naravi, radosna i vedra, svoje je dužnosti, kako u vrijeme formacije za redovnički život, tako i kasnije u životu, vjerno vršila uz pjesmu i molitvu. Marljivosti i poslovima, kao i ljubavi prema Bogu, osobito Majci Božjoj, naučila se već u roditeljskom domu. Njezino milosrdničko služenje odvijalo se u kuhinjama: najprije u Kući matici, zatim u župama Ozalj, Martinska Ves, Veliki Bukovec, Vorchdorf u Austiji, Lužnici, Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu i Resniku. Spremna pomoći svakome u potrebi, nije se štedjela, pa ni onda kada je zbog bolesti vršila naoko lakše dužnosti. Kako je rasla u pobožnosti, tako je i njezin život sve više bivao po Bogu. Svaki posao vršila je izvanrednom ljubavlju. Njezin napredak u usvajanju redovničkoga duha pokazao je da revno surađuje s Božjim milostima. Rado je prihvaćala žrtve i trpljenja bez tužbi i mrmljanja. U molbi za polaganje zavjeta piše: „Znam da redovnički život sa sobom donosi svaki dan nove žrtvice i trpljenja, ali ipak se ne plašim. Mislim da sve mogu u Onome koji me krijepi, jača i potiče. Bacit ću se ponovno u naručaj Nebeske Majke, neka me Ona vodi stazom koju mi je Njezin Sin pokazao.“ (Molba za ponovno polaganje privremenih zavjeta, Zagreb, 6. V. 1961.). Sestra Georgija svoje molbe za polaganje zavjeta i svoj životopis piše toplo, s ljubavlju, krajnjom jednostavnošću, u njima se zrcali mudrost koja je dana odozgor, od Gospodina. Svjesna je svojih slabosti, ali njezino pouzdanje potpuno pripada Gospodinu. Uvijek ponovno s radošću moli dopuštenje za polaganje zavjeta i preporuča se Majci Božjoj da joj pomogne svakoga trenutka u životu izvršiti volju Božju.

Tim se krepostima odlikovala i u bolesti. Vedar duh pomogao joj je do kraja boriti se za život. Trudila se ostati na nogama. S krunicom je koračala hodnicima kućne bolnice i pjevušeći pjesme Majci Božjoj u duhu je hodočastila u Mariju Bistricu. Borila se. Kad bi ju pitali kako je, uvijek je bila „dobro“ ne tužeći se na bolove, iako je nemoguće da ih nije bilo. Molila je za svakog preporučenog u molitve, za svakog tko joj je učinio bilo kakvu uslugu. Bila je posebno molitvena duša i naučila je samozatajno trpjeti.

Svim žarom srca hitila je vršenju volje Božje kako bi mogla „jednog dana čuti glas iz vječnog Jeruzalema: Veni, sponsa Christi, accipe coronam!“ (Molba za ponovno polaganje privremenih zavjeta, Martinska Ves, 8. V. 1963.).

Vjerujemo da u svome pouzdanju nije postiđena i da joj je pripravljena kruna zaručnice Gospodnje.

Počivala u miru!