Sestra Hubertina, Danica Džimbeg rođena je 9. siječnja 1920. godine u Otoku kraj Sinja od oca Luke i majke Jele r. Samardžić. Rasla je i odgajana u pobožnoj kršćanskoj obitelji s još tri brata i tri sestre. Kad je imala deset godina umro joj je otac i tako je svu brigu preuzela majka, koja joj je usadila ljubav prema nebeskim stvarnostima i pobožnost prema Majci Božjoj. Tako je Danica u svojoj nježnoj dobi razvila veliku ljubav prema nebeskoj Majci i razmišljala o otajstvima njezina života. Prva saznanja o redovničkom životu također je primila od svoje majke. Kad je bila u petom razredu osnovne škole, njezina rođena sestra otišla je u samostan. Primjer sestre ju je potakao da i ona odluči postati redovnicom. Navršivši sedamnaest godina, javila se je župniku izrazivši želju da pođe u samostan. Tako 1936. godine odlazi u Zemun k sestrama i nakon godinu dana, 3. kolovoza 1937., odlazi u Zagreb gdje je započela redovničku formaciju. S radošću se je pripremala za redovnički život. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1939., a doživotne 15. kolovoza 1942. godine.

Sestra Hubertina je po struci bila medicinska sestra. Svoje milosrdničko služenje započela je u Zagrebu u bolnici Merkur. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radila je također u bolnici, najprije u Otočcu, a zatim u Vrapču. Godine 1945. sestra Hubertina je lišena slobode zbog događaja u Otočcu godine 1943. Tada je pet naših sestara nevino optuženo i osuđeno, neke na smrt vješanjem, neke strijeljanjem, a među njima su bile s. Hubertina i s. Žarka. Sestri Hubertini je kazna zamijenjena lišenjem slobode s prisilnim radom. Za djela ljubavi primila je nagradu uzništva, ali ustrajući u nesebičnosti i ljubavi prema Bogu, s vjerom se je izborila za dobro u svom životu.

Po odsluženju kazne, od 1951., radila je kao bolničarka u bolnici u Sisku do umirovljenja 1980. godine. U Sisku je vršila službu predstojnice u zajednici, a roditelji su joj povjeravali djecu na čuvanje u čemu su joj pomagale i druge sestre.

Godine 1987. dolazi u Kuću maticu i tu dvori bolesne sestre dok se i sama nije razboljela i bila potrebna pomoći drugih. O svojoj patnji nije nikada govorila. Njena snaga bila je u opraštanju. Susretala je sve svojom dobrohotnošću, širila oko sebe duh mirnoće i radosti. Njezin požrtvovni život ispunjen patnjom bio je osmišljen križem Kristovim i oslađen pobožnošću prema Majci Božjoj.

Preminula je 20. svibnja 2010. u Zagrebu, ustrajući u vjernosti Gospodinu prema riječima koje je zapisala u svom životopisu: “Molim dragoga Boga milost da mu ostanem vjerna do smrti.”

I bî tako. Neka je Gospodin primi u radost vječnoga života i podari joj uživanje u svojoj blizini u društvu sestara s kojima je za ovoga života molila, radila i trpjela.

Udijeli joj, Gospodine, vječnu radost i društvo svetih i izabranih!