Prekrasnog zimsko-proljetnog dana, 2. ožujka, s prvim zrakama sunca, na put u smjeru Svete Marije u Međimurju krenusmo s. Benedikta, s. Nikolina i ja. Tamo nas je očekivao vlč. Pavao Markač i 26 djevojaka u dobi od 10 do 15 godina. Razlog susreta bila je korizmena duhovna obnova s temom „Prijateljstvo“. Sramežljive glavice koje su nestrpljivo očekivale početak brzo smo „razoružale” pjesmom i smijehom.

Iznoseći svoja razmišljanja na temu prijateljstva ubrzo smo se svi složili da se nijedno prijateljstvo ne može održati bez ljubavi, iskrenosti i povjerenja. Da je uistinu tako, otkrili smo razmišljajući nad tekstom Matejevog evanđelja o susretu Isusa i učenika za vrijeme oluje na jezeru. Iako je Isus mogao doći „redovnim” putem do učenika koristeći put i čamac, on je ipak izabrao hod po jezeru jer mu se žurilo pomoći prijateljima.

Prijepodne završismo zajedničkom molitvom i izradom križnog puta. Djevojke su u grupama bojale i pisale postaje, a svaka postaja bila je usmjerena na svakodnevno životno iskustvo prijateljstva. Zato ga i nazvasmo „Križni put prijateljstva”. Lijepo je bilo promatrati njihovu međusobnu suradnju, gdje dobna granica nije bila ona koji dijeli, nego povezuje. Tako su starije pomagale mlađima, a mlađe pokazale interes za suradnju sa starijima.

Podnevno sunce omogućilo nam je igre na travi te nakon okrjepe nastavismo dalje. Susret s čovjekom bez ruku i nogu u dokumentarnom filmu o Nicku Vujičiću bio je povod razmišljanju kako i naš život može imati smisla unatoč patnji i trpljenju. Razgovor o redovničkom životu kao posebnom prijateljstvu između Boga i čovjeka pobudio je u djevojkama mnoga pitanja. Susret završismo euharistijskim slavljem u zajedništvu sa župljanima predstavljajući im ukratko povijest i djelatnost Družbe.

Što reći na kraju? Vjerujem da su osmijesi na licima i njihova poruka „Dođite nam opet” najbolja preporuka za daljnje djelovanje. Neka je hvala dobrom Bogu za sve primljene milosti, a vlč. Pavlu Markaču za poziv i gostoprimstvo.

s. M. Samuela Vilenica