Sestra Roza Fotak, krsnim imenom Štefanija, rođena je 4. svibnja 1936. godine od oca Jakoba i majke Marije r. Fotak, u Orehovcu, župa Sv. Fabijana i Sebastijana, Oštrice a u ono vrijeme Kraljice svete krunice, Remetinec.

Potječe iz dobre, kršćanske obitelji s desetero djece, od kojih je troje umrlo u djetinjoj dobi. Sretno i radosno djetinjstvo provela je u rodnome kraju gdje je završila i osnovnu školu. Uz školsko  obrazovanje primila je i vjersku pouku najprije od svoje majke, a potom na vjeronauku. Češće je odlazila u crkvu i to u susjednu župu, jer joj je župna crkva bila daleko. Možda bi najbolje bilo dopustiti njoj da pripovijeda o svojim doživljajima i o buđenju zvanja kada je promatrala sestre milosrdnice u Ljubešćici. Iz dana u dan njezina je čežnja za uzvišenim neprestano rasla i razvijala se sve do trenutka kada je upoznala da nema ničeg „čime bi se moglo zadovoljiti njezino srce, već da se odazove pozivu na koje je bilo potaknuto.“

U svom Životopisu piše: “Božja dobrota izlila je na mene obilje svojih milosti i 20. lipnja 1954. godine stupila sam u samostan. Gospodine, Tvoja sam, Tvoja hoću da budem zauvijek”. Riječi su to kojima opisuje svoj život i po kojima je, unatoč ljudskim slabostima, nastojala živjeti i takav primjer davala drugima. Prve redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1956., a doživotne 15. kolovoza 1961. godine.

Nakon položenih zavjeta bila je u Kući matici i pomagala u kućnim poslovima. Godine 1958. poglavari je šalju na dvije godine u Petrovaradin gdje pomaže u kući, a nakon toga u Vrbas gdje je kao kuharica radila u bolnici. Otada je njezino služenje vezano uz  kuhinju u Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, gdje je služila od 1963. godine, zatim u Požegi, župi Zlatar, Ozalj, Daruvar zatim Bjelovar gdje je bila do 1995. godine. Kada su godine 1996. tjelesne snage već počele popuštati, premještena je u naš samostan u Lužnicu gdje je također pomagala u kuhinji, a nakon tri godine otišla je u Ljubešćicu, gdje je služila u manjoj zajednici. Dobro i veliko srce naše s. Roze trošilo se u velikodušnom i radosnom služenju Bogu i bližnjima poput Marte iz Evanđelja.

Godine 2007. došla je u Kuću maticu i tu je, već dosta narušena zdravlja, prema svojim mogućnostima pomagala gdje je bilo potrebno, a kad je podosta iznemogla svoje je trenutke provodila na koru u sabranosti i molitvi.

Dan prije smrti, nakon primljenih sakramenata, otežano, ali radosno i s ponosom govorila je o svom životu na župi u Zlataru, gdje je sa s. Eleonorom obilazila oltar na koljenima, kako bi izmolile nova zvanja. I Gospodin je zaista blagoslovio njihove molitve po onima koje poznajemo. Vjerujemo da su još mnoga sjemena zasijana žrtvom i molitvom s. Roze, a znana su samo Gospodinu.

Gospodine, zahvaljujemo ti za ovaj skrovit, skroman i dobrotom ispunjen život. Učini i nas spremnima na potpunu nesebičnost i služenje u malim, neznatnim stvarima, jer sve uistinu veliko raste u skrovitosti i tišini.

 

Daruj joj, Gospodine, radovati se u društvu Tvojih svetih!